Iskopine mraka

-Nije mi jasno kako te nikad ništa nije osporilo u tvojim ambicijima. Ni strah ni spoticanje.

 

-Slušaj, ja nisam kao ti. Ja ne znam da presedim dan u mraku. A, dovoljno je samo da upališ svetlo. Ja kad rešim da preležim dan to bude jer mi slatko da ležim.

 

-Nije to baš tako jednostavno.

 

-Nije kad ti uporno misliš da treba da uvodiš struju, a dovoljno je pipnuti prekidač.

 

-Nisi u pravu. Možda tvoje okolnosti dozvoljavaju da ustaneš i upališ svetlo da bi dalje video put, moje okolnosti mi ne daju da ustanem.

 

-Dobro, objasni mi zašto su te tvoje okolnosti još uvek okolnosti.

 

-Ne znam da ustanem.

 

-Pa eto ti, to ti pričam. Ustani.

 

-Ustaću ali bih ustajanjem pustila sve zbog čega se u mraku borim stojeći. A, na nogama ne bih više imala za šta da se borim.

 

-Dobro, ustani pa probaj da vidiš. Uostalom kako se boriš ako stojiš?

 

-Lečim se.

 

-Ili oboljevaš.

 

-Odbolela sam ja štošta i iz ovog položaja.

 

-Ne razumem kako imaš još šta da odboljevaš dok uporno stojiš.

 

-Verovatno to što stojim.

 

-Pa ustani.

 

-Ustajala sam. Hodala sam kao na štiklama, a ne beše baš nešto ni ravno ispred.

 

-A šta nosiš ovako dok sotjiš?

 

-Bosa sam.

 

-Kakvo ti je tlo?

 

-U trnju. Možda ga ni nemam.

 

-Upali svetlo.

 

-Navikla sam na mrak. Otići ću do lekara. Psihoterapeuta. Pomoći će mi to.

 

-I za to treba čovek da ustane.

iskopine-mraka-blacksheep.rs

-Ustaću. Ali ću onda morati da pustim i neću baš da znam ko sam kada me bude pitao lekar niti zašto sam došla. Morao bi da me leči od ustajanja ne zbog svega što čini da sedim.

 

-Plašiš se.

 

-Ne. Da se plašim prestala bih da pušim.

 

-Lupaš gluposti.

 

-Ti se plašiš.

 

-Čega?

 

-Smrti. Očigledno.

 

-Ne nego ne razmišljam o morbidnim stvarima.

 

-Grešiš.

 

-U vezi?

 

-U vezi smrti.

 

-Jok, treba sad da razmišljam o tome kako ću da umrem.

 

-Možda ne, ali svakako to ne bi trebalo da zaboraviš.

 

-Pa ja svejedno živim punim plućima kao da mi je svaki dan poslednji.

 

-Grešiš.

 

-Kako pa sad?

 

-Tako što je život koji živiš pod pretnjom smrti život pun pogrešnih odluka.

 

-A, tvoja da sediš je mnogo pa ispravna.

 

-Nije.

 

-Pa onda šta?

 

-Bole me kosti. Često se pitam kako sam sve iza sebe izdržala.

 

-Jaka si.

 

-Netačno.

 

-Ne može čovek da ti udovolji.

 

-Snaga je bila u trenutku. Sve nadalje je izdržljivost.

 

-Dobro izdržljiva si. Eto složili smo se sad možeš da upališ svetlo.

 

-Ti već stojiš, na nogama si.

 

-To svetlo koje budem upalio samo će meni da sija.

 

-I to što kažeš.

 

-Probudi se, imaš jedan jedini život.

 

-Pa vidiš da razmišljaš o smrti. Ipak.

 

– Na neki način da. U pravu si.

 

-Za sve?

 

-Ne i za svetlo.

 

-Jesam.

 

-Nisi.

 

-Naravno da jesam.

 

-Dobro onda uvodi struju.

 

-Sad smo se razumeli.

 

-Mislim da ja tebe nisam.

 

-Jesamo, taj prekidač bi trebalo da je u meni.

 

Autorka: Elena Ederlezi

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.