21 maj Iskopine mraka
-Nije mi jasno kako te nikad ništa nije osporilo u tvojim ambicijima. Ni strah ni spoticanje.
-Slušaj, ja nisam kao ti. Ja ne znam da presedim dan u mraku. A, dovoljno je samo da upališ svetlo. Ja kad rešim da preležim dan to bude jer mi slatko da ležim.
-Nije to baš tako jednostavno.
-Nije kad ti uporno misliš da treba da uvodiš struju, a dovoljno je pipnuti prekidač.
-Nisi u pravu. Možda tvoje okolnosti dozvoljavaju da ustaneš i upališ svetlo da bi dalje video put, moje okolnosti mi ne daju da ustanem.
-Dobro, objasni mi zašto su te tvoje okolnosti još uvek okolnosti.
-Ne znam da ustanem.
-Pa eto ti, to ti pričam. Ustani.
-Ustaću ali bih ustajanjem pustila sve zbog čega se u mraku borim stojeći. A, na nogama ne bih više imala za šta da se borim.
-Dobro, ustani pa probaj da vidiš. Uostalom kako se boriš ako stojiš?
-Lečim se.
-Ili oboljevaš.
-Odbolela sam ja štošta i iz ovog položaja.
-Ne razumem kako imaš još šta da odboljevaš dok uporno stojiš.
-Verovatno to što stojim.
-Pa ustani.
-Ustajala sam. Hodala sam kao na štiklama, a ne beše baš nešto ni ravno ispred.
-A šta nosiš ovako dok sotjiš?
-Bosa sam.
-Kakvo ti je tlo?
-U trnju. Možda ga ni nemam.
-Upali svetlo.
-Navikla sam na mrak. Otići ću do lekara. Psihoterapeuta. Pomoći će mi to.
-I za to treba čovek da ustane.
-Ustaću. Ali ću onda morati da pustim i neću baš da znam ko sam kada me bude pitao lekar niti zašto sam došla. Morao bi da me leči od ustajanja ne zbog svega što čini da sedim.
-Plašiš se.
-Ne. Da se plašim prestala bih da pušim.
-Lupaš gluposti.
-Ti se plašiš.
-Čega?
-Smrti. Očigledno.
-Ne nego ne razmišljam o morbidnim stvarima.
-Grešiš.
-U vezi?
-U vezi smrti.
-Jok, treba sad da razmišljam o tome kako ću da umrem.
-Možda ne, ali svakako to ne bi trebalo da zaboraviš.
-Pa ja svejedno živim punim plućima kao da mi je svaki dan poslednji.
-Grešiš.
-Kako pa sad?
-Tako što je život koji živiš pod pretnjom smrti život pun pogrešnih odluka.
-A, tvoja da sediš je mnogo pa ispravna.
-Nije.
-Pa onda šta?
-Bole me kosti. Često se pitam kako sam sve iza sebe izdržala.
-Jaka si.
-Netačno.
-Ne može čovek da ti udovolji.
-Snaga je bila u trenutku. Sve nadalje je izdržljivost.
-Dobro izdržljiva si. Eto složili smo se sad možeš da upališ svetlo.
-Ti već stojiš, na nogama si.
-To svetlo koje budem upalio samo će meni da sija.
-I to što kažeš.
-Probudi se, imaš jedan jedini život.
-Pa vidiš da razmišljaš o smrti. Ipak.
– Na neki način da. U pravu si.
-Za sve?
-Ne i za svetlo.
-Jesam.
-Nisi.
-Naravno da jesam.
-Dobro onda uvodi struju.
-Sad smo se razumeli.
-Mislim da ja tebe nisam.
-Jesamo, taj prekidač bi trebalo da je u meni.
Autorka: Elena Ederlezi
Fotografija: favim.com
Sorry, the comment form is closed at this time.