30 mar INES KOTARAC – SLOBODNA OD GRANICA KOJE SU OBLIKOVALI LJUDI, RATOVI I POVIJEST

Ines Kotarac nije prva fotografkinja koja svojim fotografijama želi ispričati priče, pomaknuti nešto u srcima i glavama onih koji ih gledaju… Ines je umjetnica, itekako, svjesna činjenica i realnosti, odakle i crpi, kako ističe, ideje za svoju umjetnost. Osim toga, osoba je koja se svakodnevno pita što s činjenicom da na Zemlji ima dovoljno resursa za sve ljude, i da bismo svi mogli biti siti, sretni i raditi ono što volimo. Fotografkinja je, također, koja propadljive komadiće papira nastoji činiti živima. Ines Kotarac je i više i jače od svega prethodno rečenog. Povod za naš razgovor je njen najnoviji projekat Kapi protiv zaborava.

Kakav je bio put Ines Kotarac od leksikografkinje do fotografkinje?

U djetinjstvu su me fascinirali brojevi pa sam rasturala na kojekakvim matematičkim natjecanjima, u ranom mladenaštvu sam živjela u carstvu riječi kroz književnost, novinarstvo i leksikografiju, a eto, slike, odnosno fotografija je na koncu postala moja nova strast i ljubav. Nisam se ja sasvim oprostila od leksikografije, tako da taj put o kojem govoriš nije jednosmjeran. Ove godine izlazi novi veliki rječnik hrvatskoga jezika na kojem sam surađivala tri godine.

Da li ti je i koliko bitna odrednica – kinja u poslu kojim se baviš i životu koji živiš?

Osobno bih voljela da postoje rodno neodređeni nazivi i da ne moramo birati stranu, ako to ne želimo. Isto tako bih voljela kada bismo iz palete raznolikih identiteta(rodnih, seksualnih, nacionalnih, religijskih…) prihvaćali samo one koje duboko u sebi osjećamo kao svoje, a ne da nam ih obitelj i društvo priljepi kao kakve etikete. Ja sam, eto, kao svoj prvi identitet prihvatila onaj biciklistički.

Šta tvoje fotografije čini drugačijima od ostalih?

Što svakog čovjeka čini drugačijim od svih drugih? Svakako nisam prvi fotograf koji stvara prateći i loveći u svijetu tragove ljepote, koji bira analognu fotografiju pred digitalnom, kojem je iznimno važna kompozicija, koji svojim fotografijama želi ispričati priče, pomaknuti nešto u srcima i glavama onih koji ih gledaju…

Govoreći o sličnosti i razlikama fotografa i slikara istaknula si da je fotograf/kinja zapravo slikar/ka ograničene stvarnosti. Kakva je stvarnost tvojih fotografija?

Čini mi se da taj dio nisi najbolje razumio. Rekla sam da je fotograf više od slikara uvjetovan stvarnošću, a to je činjenica. Stvarnost mojih fotografija ujedno je i moja stvarnost. Svakodnevno bilježim ono što želim sačuvati od prolaznosti, od propadanja, za neko buduće vrijeme. Moja ideja vodilja je da sve u životu prolazi, a da fotografija ostaje. Kada su u ratu bježali iz svojih kuća, brzo pakirajući torbe, mnogi su posezali upravo za fotografijama. Sve drugo se može ponovno nabaviti, kupiti, no fotografije iz npr. 70-ih godina prošloga stoljeća ne možemo ponovo snimiti, a da budu autentične. Kada gledam fotografije pokojnih ljudi, uvijek mi se čini da ih neki osmijeh ili pogled na tim propadljivim komadićima papira čini živima.

Jedna si od rijetkih koja je u više navrata spomenula odgovornost u radu. Kao fotografkinja nisi samo subjekt stvarnosti nego i njenim svjedokom. Kakva je i kolika odgovornost fotografa/kinje prema objektima i stvarnosti fotografije, te nas – objekata fotografije prema fotografu/kinji?

Odgovornost mi se često čini pojavom koja je nesretno gurnuta na marginu, a trebala bi biti u središtu naših vrijednosnih sustava. Nastojati biti odgovoran u svakoj izrečenoj riječi, učinjenom djelu, biti odgovoran prema ljudima i životinjama oko sebe, prema ovoj maloj planeti kojoj kročimo, biti odgovoran svaki dan. To nije samo stvar fotografije, nego nešto što se tiče svih nas.

Za tebe je fotografija jezik najčišće komunikacije sa svijetom i tvoj konačni cilj bavljenja fotografijom jeste učiniti neke promjene fotografijom? Koliko je to realan cilj i kakve su promjene kroz fotografiju moguće? Koliko si do sada uspjela u tome?

Ne kaže se bez razloga da slika govori hiljadu riječi te je kroz povijest bilo više primjera kada bi jedna fotografija pokrenula cijele društvene promjene ili aktivirala ljude da djeluju. Padaju mi na pamet fotografije mirnih prosvjednika koji stavljaju cvijeće u oružje policajaca i vojnika ili slike gladne afričke djece koje bi potom pokrenule različite humanitarne akcije. Ja vjerujem u moć umjetnosti, a osobno sam tek na početku promjene koju svojim djelovanjem u ovom životu i na ovom svijetu želim napraviti.

Trenutno radiš na projektu Kapi protiv zaborava – tebi osobno najvažnijem ciklusu fotografija. Ispituješ odnos prema rodnom kraju i ističeš da smo svi rođeni negdje sasvim slučajno i da to ne treba u potpunosti da nas definira. Kako se tvoja domovina upisala u tebe i tvoj rad?

U projektu „Kapi protiv zaborava“ ja objašnajvam tu temu na sljedeći način: „Općenito se osjećam slobodno od granica koje su oblikovali ljudi, ratovi i povijest. Biti bez korijena najbliža je slika moga odnosa prema zadanom konceptu nacionalnog identiteta. A ako me već neki prostor kao osobu određuje, onda je to više planet Zemlja, nego neka pojedinačna država.“ Ja volim Bosnu i Hercegovinu u kojoj sam rođena, Hrvatsku u kojoj sam odrasla, Njemačku u kojoj odnedavno živim, baš kao što volim Tursku u koju namjeravam s ovim fotografijama posjetiti, Japan koji me oduvijek privlači svojom estetikom ili cijela Afrika čiju borbu osjećam kao vlastitu.

Šta s nacionalnim osjećajem i domovinom?

Filip Mursel Begović je u jednom intervju na televiziji predstavljajući novi časopis Stav razlučio nacionalizam i patriotizam. U patriotizmu se voli i živi za svoju domovinu, a u nacionalizmu se umire za domovinu. A tko je spreman umrijeti za domovinu, spreman je i ubiti za domovinu, zar ne?

Šta to ne treba da zaboravimo?

„Kapi protiv zaborava“ moj je najnoviji fotografski projekt, a naslov je proizašao iz natpisa u izlogu jednog sarajevskog dućana. Te kapi su, pretpostavljam, namijenjene starijim ljudima kojima zapamćivanje zna postati otežano. Nisam tada, a ni kasnije, ušla u taj dućan da vidim od čega se spravljaju te čudesne kapi. No, vratimo se pitanju. Živimo u vremenu u kojem uvijek nove informacije i senzacije potiskuju stare. Jedan dan je nešto hit, a već sljedećeg pada u zaborav. Ako pak gledamo na primjeru Bosne i Hercegovine i rata koji je završio prije 20 godina, ja tvrdim da ne treba zaboraviti što se dogodilo. Ni jedna priča, ni jedna žrtva, ni jedan zločin ne bi trebao bit zaboravljen. To je najmanje što možemo učiniti. Pamtiti, i za one kojih nema i za sebe. Možda se onda povijest neće tako uporno i glupo ponavljati, kao da baš ništa nismo naučili od onih kojih su bili prije nas. Baš ništa.

U potrazi za boljim životom odlaziš u Berlin. Kazala si da Berlin u DNK ima promjenu. Šta našim zemljama i ljudima treba da dosegnu makar neki dio prijekopotrebnih promjena?

Kako vi živite s činjenicom da na Zemlji ima dovoljno resursa za sve ljude, da bismo svi mogli biti siti, sretni i raditi ono što volimo? Mene ta misao progoni svaki dan. Možete li zamisliti što bi se dogodilo kada bi solidarnost i altruizam zauzeli ono mjesto koje danas pripada pohlepi i egoizmu? Jesu li demokracija i kapitalizam uistinu najbolji sustavi koje smo mogli iznaći? Vjerujem da je odgovor na tvoje pitanje u promjeni koja se treba dogoditi u glavama ljudi i to su te granice koje treba razbiti, a bolji svijet o kojem sanjam činilo bi društvo osviještenih i odgovornih pojedinaca.

Više o projektu „Kapi protiv zaborava“: https://www.indiegogo.com/projects/drops-against-oblivion-photo-project/x/10079286

Web stranica: http://wherethelightwillfall.com/

Anes Osmić

(intervju preuzet sa: http://novinar.me/2015/03/24/ines-kotarac-slobodna-od-granica-koje-su-oblikovali-ljudi-ratovi-i-povijest/)