03 maj Indijanci moje ulice

Ako ikada budem imala djecu, dvije stvari nikada neće smjeti: da pročitaju roman „Indijanci naših ulica“, Jozefa Fincija i da im neko ispriča priču o mom djetinjstvu.

U mojoj kući, uvijek je bilo puno knjiga. Mamu je to u ratu najviše zabrinjavalo. Uvijek je govorila da, ako je zapale, zbog knjiga će da izgori brže. U moru knjiga, ne znam kako, ni otkuda, našla se i Fincijeva – „Indijanci naših ulica“. Dva dana nisam izašla iz kuće. Treći dan, uplakana i vidljive tuge na licu, pridružila sam se Indijancima iz moje ulice. Hladnokrvno, ne jer su bili djeca i bez emocija, već što je smrt u mojoj porodici, u ratu bila svakodnevnica, upitali su me je li opet neko moj poginuo. Da opravdam tugu, rekla sam da jeste. Sjeli smo na bicikla i otišli iskoristiti dan bez granatiranja.

Knjigu sam poslije sakrila, čak i od sebe. Rijetki su bili dani kada sam morala ostati kući. Čak i bombardovanje nas je zateklo u igri. Indijanci su preživjeli. Ali, kada je mama primijetila vaške u mojoj dugoj kosi, uslijedili su dani zatvora. Sjećam se njene brige i muke. Moje je bilo samo da budem strpljiva. Čak sam joj predložila da me ošiša. Na kraju, ratne – vojne zalihe su me oprašile i oslobodile neprijatelja, za mene najvećeg tada. Konačno sam se pridružila Indijancima. Upozorila sam ih na neprijatelje zvane „vaške“ – najednom, svima su ruke bile u kosi i svi su ponavljali: „Ja ih nemam.“. Nisu znali da mi je mama svaku koju je usmrtila pokazala. Na kraju smo zaboravili na njih. I dalje smo se na biciklu vozili po dvoje. Vaške se više nikada nisu doselile kod mene, poučene iskustvom i čudotvornim praškom.

Sjećam se još jedne tuge iz mog djetinjstva. Išli smo u kupine. Samo nas dvije. Moja tadašnja prijateljica i ja. Parkirale smo biciklo i kroz šipražje pronašle raj, veliki grm kupina. Sjećam se, nakon što smo popunile stomak kupinama, upitala me sjećam li se okusa sladoleda. Umrljana od kupina, u pocijepanom tregeršlusu, gledala sam je uplašeno. Rekla sam da nikako ne mogu da se sjetim okusa vanilije. Obje smo shvatile da rat predugo traje.

Kada se završio rat, otišla sam sama u frizerski salon i ošišala kosu. Opet je narasla, ali je nikada ne češljam…

Prije par godina, radeci u jednoj staroj školi, pronašla sam knjigu „Indijanci naših ulica“, i na jednoj od strana, napisano moje ime i datum. Jedini znak da je stvarno nekada postojalo i moje djetinjstvo.

Autorka: Luna H.

Fotografija: weheartit.com