Idi, vreme je

Idi, vreme je,

nemam sat al po aritmiji znam da je vreme,

pokreni korake

ja ću paziti na ovo ništa što ostaje iza  tragova tvoga kofera,

nemoj da me ljubiš

nemoj da mi glumiš klatno oko vrata

nemoj da mi daješ uputstva kako se zalivaju muškatle i koliko špageta ide u porciju za jednu osobu,

sve su to klišei stare francuske filmske škole,

nit sam ja neki tamo Žan

nit si ti Barbara

(mada bi mogla,

mada bi stvarno mogla biti)

bolje da ovo odigramo skroz fol sa glupim razgovorima na temu globalnog zagrevanja ili sa još jednom raspravom na temu tvog zadrtog ateizma sa jedne i sa mojim širokim pojmom vere sa druge strane,

možeš mi reći

ostavi te cigarete, imaš astmu, slušaj samo kako dišeš,

možeš mi reći

koristi kondome i nemoj baš sa svakom koja ti zaliči na pravu u ono tvoje pogrešno vreme kada ti dođe,

možeš mi reći

gledaj da odrasteš, mangupe, malo se uozbilji, nađi normalan posao, imaš vremena dok se vratim,

možeš mi sve reći, bukvalno ama baš sve ti je dozvoljeno sem onoga što ti se nazire u podrhtavanju ramena,

jer ako počneš, ako samo jednu reč izgovoriš

propašćemo ispod ovih naslaga betona, čelika i kamenja,

čitava železnička stanica sa svim mostovima i zgradama Beograda ima da nas zatrpa

i nikada se više nećemo pomaknuti odatle,

zato ti i kažem pričaj tako te neke gluposti pokupljene iz rubrike „zanimljivosti“ koju uz dnevni horoskop redovno čitaš na putu do posla,

kaži mi koliko traje odnos između slonice i slona

kaži koliko prosečno kišnih kapi padne na platno prosečnog kišobrana u Bogoti,

pričaj o ritualnim običajima prilikom udaje u plemenima unutar šuma Amazonije

pričaj i smej se kao kad koracima premeravamo dužinu Maksima Gorkog i Krunske,

po stoti put zapeni od besa dok mi pričaš o komšiji sa kojim deliš baštu na krovu zgrade,

o onome kako njegova mačka lomi tvoje cveće iako ti je obećao da je više neće puštati bez nadzora

i kako je opet puštao one njegove pesme, jebala ga partija sa Titom na čelu,

ali posle mi kaži kako ti ga je baš žao, ćerka ga sve ređe zove a unuke zna samo sa ekrana kompjutera,

on je još samo jedan usamljeni starac koji drobi svoje vreme kroz mlin prošlih vremena,

neću propasti za dve saksije cveća,

pa onda redom, pričaj mi o koleginici sa posla koja se kreše sa dvadeset godina mlađim likom i o šefu koji ti se opet nabacivao

(podseti me da mu razbijem zube),

pričaj o onoj babi sa Kalenića što ti uvek dobaci pola kašike kajmaka na već izmereno

o njenoj vilici sa deset zuba od kojih su osam zlatni i već poznatoj priči kako ima unuka tu negde tvojih godina

i da bi joj bilo baš milo da vas upozna, pa vi mladi znate već šta i kako dalje,

možeš i o onom svetlo plavom korsetu što si videla pre tri nedelje,

znaš onaj čija se boja slaže sa tvojom posteljinom

i koji se kopča neviđeno čudno,

koliko se sećam, rekla si  da veruješ kako ne bih umeo da ga otkopčam iz prve i da bi baš volela da me gledaš kako se mučim,

pričaj o svemu i svima kao da se ovo sada i ovde ne dešava,

zaboravi da smo na stanici i da se opraštamo

vidiš kako ja to lepo umem,

ono što je unutra nek sačeka kilometre i granice pre nego poplavi prazninu ispod kapaka,

sada je najbitnija stvar na svetu ko će bolje pričati laži

i ko će koga više nadražiti sa pričom kako ga i gde želi,

sve sem opraštanja i patetične istine dolazi u obzir,

zato i kažem da ideš

da je vreme,

izlizali smo i istrošili reči

kondukter već drži pištaljku u usnama,

spremao sam se za ovo danima u kupatilu pred ogledalom,

obrazi još bride od šamara

(srećom, tu je brada, pa se ne vidi)

ali sasvim je drugačije kad stupiš na scenu

tu nije dozvoljena loša gluma

priča se mora osetiti u stomaku

i evo trudim se,

čini mi se da je prošlo nekih osam hiljada sati kako pričamo naše rutinske nebuloze pre piva i predigre

svako na svojoj strani sa konfuznim mislima u glavi pokušava da uspešno bude staložen,

ovo je ništa, ponavljam,

ovo je ništa, čujem kako odjekuje iz tebe odavde do Patagonije,

biće sve dobro, sad kao voz izlazi između naših usana,

brzo će proći,brzo će proći, brzo će proći, sad već u paru šapućemo kroz tvoju kosu,

neko je tamo dao zeleno svetlo, poslednji udar čekića u točak, visoko je podignuta ruka konduktera na pragu kupea,

Idi, vreme je,

aritmija mi već uveliko nadjačava kloparanje točkova i nemam više vremena da stojim ovde i oponašam Meštrovićevog   Pobednika na Kališu,

kao što tebe čekaju somotska sedišta i dosadni razgovori sa strancima

tako i mene čekaju dugački koraci ka nigde, ka ničemu daleko odavde

još dalje od tebe tamo.

Autor: Stevica Rajčetić

Fotografija: favim.com

idi-vreme-je-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.