I ja sam Mali Princ

I ovo se vreme urotilo protiv mene. Ne da da iživim tugu koja me je obuzela. Čujem kapi kiše na prozorima svoje sobe, zamišljam kako reka teče mojom ulicom, osećam miris potopljene zemlje. Ja sam poput Malog Princa. Volim da gledam zalaske sunca kad sam tužna. Samo što na našoj planeti mogu videti samo jedan. Može li on izmeriti moju setu? Ili da zamislim sunce kako zalazi, iznova i iznova,…okružim sebe margaritama, cvećem koje u meni izaziva osmeh,  čudan osećaj radosti, nadahnuća, optimizma.

Uhvatim sebe s mišlju da ovo leto nije poput ostalih. Možda me melanholija uzela pod svoje, možda me rutina života u malom mestu umara, pa uvek očekujem nešto novo, ničim izazvano, neobično što nas pomera iz Arhimedove tačke oslonca. Šta ako je za to prerano, kao u lisičinoj priči Malom Princu: ‘’Ako dolaziš u četiri, već u tri ja ću biti srećna.’’ Nekada osetim lupanje srca, čudno uzbuđenje, jer očekujem nešto što će tek doći, ali ne još, sasvim je daleko od mene.

Ima nečeg tajanstvenog u vraćanju već proživljenom. ‘’Kad vas tajanstvenost obuzme isuviše snažno, ne usuđujete se da ne poslušate’’, čujem reči Malog Princa.

Podižem glavu, gledam u policu sa knjigama. Vidim naslove nepročitanih knjiga, koje čekaju da uronim u njihov svet, da zavolim nekog novog književnog lika, da u mislima neke junakinje prepoznam svoje misli, ali opet ruka kreće ka već pročitanim, već zavoljenim rečenicama. Vraćam se istim likovima, kao da ih još nisam usvojila, kao da ih još iz sebe ne mogu pustiti.

Tako je i za muzikom. Neumorno preslušavam iste pesme, tumačim iste tekstove. U sitne sate, vraćam se svojoj omiljenoj seriji. Znam je napamet, ali šta mari. U njoj uvek otkrijem nešto novo – neki pogled, reakciju, osećaj. Možda još nisam spremna za ono što dolazi. Možda se bojim da će me promeniti. Namah poželim da odgledam neki novi savremeni film, ali onda uzmem kutiju sa diskovima i pronađem svoje omiljene kostimirane filmove, tražim naslove filmova Kolina Firta,… Ugledam markerom nespretno nažvrljano Ustvari ljubav i pomislim – u stvari sve je ljubav, samo je bitno pripitomiti sebe i druge, poput Malog Princa.

Šta ako se bojimo stvoriti veze? Odgovorni smo za onog kog pripitomimo.

Ne možemo se bojati. Ono što vidimo očima, može nas uplašiti, ali čovek samo srcem dobro vidi i to što nosimo u srcu daje nam hrabrost.

Autorka: Ivana Cekić

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar