Hrvoje Ivančić: “Dizajnirani smo da uništavamo.”

Hrvoje Ivančić je pisac i novinar, a po zvaničnom obrazovanju – istoričar. Kada se te tri pasije pomešaju, dobijemo tri knjige: dva putopisa: „Dunavski bluz“ i „Samsara – Put na istok“ i najnoviju zbirku priča, inspirisanu putovanjima po Bliskom istoku: „Za’atar – Priče s Bliskog istoka“. Nakon više uspešnih promocija po državama bivše SFRJ, u četvrtak, 15. 12. 2016, u CK13, u Novom Sadu, bićemo u prilici da poslušamo šta ima da kaže po pitanju najnovije zbirke, i uopšte uzev o iskustvima putešestvija po Africi, Aziji, Bliskom istoku… Za one koji neće moći da prisustvuju, popričali smo sa njim, i ovom prilikom vam prenosimo njegove stavove i misli:

intervju-blacksheep-rs

Do sada si izdao dva putopisa, a sada zbirku priča inspirisanu putovanjima na Bliski istok. Zbog čega si odlučio da pomešaš fikciju i iskustvo?

Sve moje priče nastaju iz iskustva. To je inspiracija. Realnost je često čudnija od fikcije i granica između to dvoje je uistinu tanka. Što se tiče zbirke kratkih priča, htio sam literarno pristupiti temi Bliskog istoka, malo se igrati, eksperimentirati.

Svima su (ne)jasne razlike između Balkana i Bliskog istoka. Reci nam nešto o sličnostima?

Bliski istok i Balkan imaju poveznice. I to velike. Najveća poveznica je nasljeđe osmanskog carstva koje je trag ostavilo u Siriji, ali i u Bosni npr. I u Siriji imamo jedan narod, koji govori istim jezikom, ali dijeli se po vjerskoj liniji. No razlika je što se na Bliskom istoku nacije nisu razvile kao na Balkanu tj. one ne postoje, nema ih. To je samo teritorij na kojemu netko vladam identitet je nepostojeći.

Video si uživo ono o čemu mi čitamo u člancima i gledamo u reportažama. Kakav je osećaj vratiti se pred mali ekran, i opet posmatrati slike koje su nekada bile trodimenzionalne?

Rat je šok. Nitko normalan ne može gledati destrukciju ljudskih života i ostati sasvim priseban. S druge strane, adrenalin i osjećaj da prisustvujete povijesnim događajima, odrade svoje. Što se tiče medija, najčešće čitam strane medije, jer domaći mediji, baš kao i ljudi, opterećeni su malim lokalnim folklorima i tradicijama.

intervju-blacksheep-rs-jpg1

Šta osećaš dok pišeš o tragedijama koje su, za neke ljude, stvarnost?

Osjećam bespomoć u svijetu i kotač vremena koji se okreće, a ti nemaš apsolutno nikakvog utjecaja. Možda je rat prirodan? Dizajnirani smo da uništavamo.

Opiši nam sliku, ili događaj, koji je u tebi ostavio najdublji trag tokom boravka na Bliskom istoku.

Bilo je to 2007. Krenuo sam u Siriju autostopom iz Hrvatske. Mlad i nevin, i naivan. Moje prvo jutro u Alepu obilježilo je javno vješanje petorice mladića na glavnom trgu. Kao na filmu. Drvena bina, uše oko vrata i kvrcanje kralježnice. Gledao sam prizor i kao ostali pio kavu koju je netko prodavao usput.

Šta je najveća zabluda ovdašnjih ljudi, vezano za Bliski istok i trenutnu tamošnju situaciju?

Neobrazovanje je najveći problem. Mi ne poznajemo Bliski istok, iako smo još za vrijeme Jugoslavije imali dobre poveznice, studente na razmjeni i otvorena vrata za istraživanje tih zemalja. Nije da idealiziram Jugoslaviju, ali u tom kontekstu, nekad smo bili nešto, a sad smo kurac.

Po struci si istoričar, a Damask je jedan od najstarijih gradova na svetu. Kakav je utisak ostavio na tebe, s obzirom na vrednost koju nosi sa sobom, i na nesreću koja ga je zadesila?

Damask je jedan od najljepših gradova. Mislim da će ga najbolje opisati Omejadska džamija. Ta bogomolja nekad je bila crkva i još uvijek se unutra nalazi grobnica gdje je pokopana glava Ivana Krstitelja, a nekoliko metara dalje je grob velikog vojskovođe, koji je pobijedio križare, Saladina. Posjećuju je muslimani i kršćani. S poštovanjem. To je Damask. Mozaik različitosti i međusobnog uvažavanja.

intervju-blacksheep-rs-jpg3

Ako bi morao da izabereš, koje putovanje ti je najdraže, i zbog čega?

Putovanje koje me najviše promijenilo je šestomjesečno kopneno putovanje od Hrvatske do Indije. Lutanje me inspiriralo da napišem roman “Samsara – Put na Istok”. Priča je dakle nastala na temelju mojeg putovanja u Indiju. Putovao sam kopnom punih šest mjeseci i na putu doživio nevjerojatne, što pozitivne što negativne zgode i razna uzbuđenja. U svakom slučaju, taj put me promijenio u svakom smislu. Putopisni roman “Samsara – put na Istok” rubna je forma jer glavni lik, Slaven, putuje, ali okvir tj, njegov život u potpunosti je izmišljen. S druge strane, samo putovanje, odlazak na Istok skoro je u potpunosti autobiografski. Slaven je personifikacija mojeg indijskog osjećaja. Iako sam u početku htio napisati klasični putopis, s nabrajanjem geografskih i povijesnih pojmova, to me nije zadovoljavalo. Na taj način nisam mogao prenijeti transformaciju nutrine koju nudi dugo i samotnjačko putovanje. Glavni lik je u neku ruku sličan meni, možda je malo hrabriji od mene. I ljepši.

Osoba koja je, tokom svih putovanja za života, na tebe ostavila najjači utisak je? Zbog čega?

Ne idealiziram ljude. Gledam ih kao i sebe samoga, puni su mana, s ponekom vrlinom, tu i tamo. No vjerojatno je puno na mene utjecao moj prijatelj Fejs, s kojim sam i počeo putovati, kao petnaestogodišnjak, autostopirajući Balkanom. Možemo reći da je bio svojevrsni guru.

Zbog čega sebe smatraš crnom ovcom?

To je jedina ovca koja ne treba pastira.

Razgovarao: Tihomir Stanišić

Fotografije: Hrvoje Ivančić

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.