05 nov Hodnicima sjećanja

Večeras je duga noć, najduža. Noćas je tako daleko sve ono što nam istinski treba. Daleke su tuge koje umiju da nas razbiju. Tuge nam trebaju, da potražimo sreće. Trebaju nam spakovani koferi, dodir vazduha koji nas hladi više nego što treba. Izgleda da bih mogla dotaknuti sve one portrete bez lica, naslikati boje tuđih života i spakovati dugačke kapute, kape i rukavice. Već sad osjetim da će biti potrebne, tamo negdje iza onih planina. S obzirom da ima vremena, što je jedini pravi razlog za sve nas, spremimo se prije. Kod nas sve poprilično kasni. Kasne avioni, autobusi, proljeća, jeseni, kiše, penzije, tramvaji, stanari koji trebaju uplatiti kiriju za sljedeći mjesec… Pitam se da li je zbog tog kašnjenja zakasnila i dugogodišnja ljubav komšije s petog sprata. Vjeruje da će srce na dlanu pronaći samo ako ga sakrije iza leđa. Nježna, gotovo nestvarana i pitka kao voda čuje se svaka nota iz stana studentkinje klavira. Na vratima se nalaze kofer koji nije dovoljan da spakuje sve one sreće i tuge. Ko zna, možda se večeras još neki spremaju da uhvate prvi voz. Ne znam možda ih muče neki nemiri ili su pobjegli od njih. Istopili su se poput snijega na dlanu. Možda!

Volim da pišem kad mi se mokre hartije, kada mi suze padaju po riječima. Nemam problem s tim da stojim iza svake riječi kao vitez. Nekad me bole, tište i lome kao već uništenu granu drveta, koja čeka svoje novo proljeće. Vidim lutalicu kako se bespomoćno kreće po mokrim ulicama, izgleda da su ulice za njega drumovi bez ciljeva. Pitam se, kako bi se obradovao taj isti lutalica, kad bi ga neko pozvao u toplu kuću, gdje sve miriše na krofne, mlijeko i kuvano vino. Svi mi imamo svog komšiju, koji se po mogućnosti zove Žika i bježi od sivog života. Kako da Žiki pomognemo da zaboravi na žuto-sivi život? Pričaju da je Žika jedne Nove godine smuvao najbolju ribu u gradu. Kad su ga pitali da li je istina, nije mogao da vjeruje šta učine te novogodišnje trube. Tad nije htio otići nigdje. Mislio je kako duh otadžbine živi u petama i živi u žilama. Tek onda se desilo da ga je ta ista riba ostavila kao kuče, znao je da nema šanse. Znao je Žile nekad da zasvira. Nosio je na leđima gitaru i sanjao da svira nekome u modrini. Kako sve u životu nema svoj smisao, pa često daje na značaju ljudskoj gluposti, tako i Žikina muzika nije imala trajnu kategoriju. Šta će stari šmeker u pantalonama starog dobrog šminkera. Znam da mi je jednom rekao : „ Da mi je takve mladosti, bojao bih se da odem na sjever.“ Znala sam odmah da neki mornari nikad ne nađu svoje staro odredište. Oni su lutalice, prepuštene da plivaju u raljama života. Moraju biti spremni da na svojim leđima nose kapljice kiše, piju vino i mirišu na masline i školjke. Zaboga, to su mornari hodaju naprijed gledajući u daljine. Ja sam večeras mornar, izgleda da planiram da ozbiljno ponesem sve zagrljaje, knjige , mirise i dušu veću od svemira. Lijepo je gledati da koferi polako odlaze. Jedino što u njih ne može stati to su poljupci i zagrljaji. Baš oni koji nam trebaju da ugriju krila. Nekad davno rekao je pjesnik kako nekome brane zvijezde, nekome krila i laste. Šta bude sa onima čija krila oštre bez brige da li će ih neko slomiti?!
Vidim dolazi voz, teški voz. Ako me poveze na sjever s koferom u ruci, tačkastom kaputu i crvenim rukavicama, napraviće ozbiljnu zbrku. Izgleda da se obrazi polako rumene na blijedom tenu. Riječi se ponavljaju, čitamo ponovo stare poruke, nosimo predmete koje zovemo uspomene, fotografije i lavandu u džepu. Mislimo na sve te zime, duge koje prolaze sporo. Ispred mene su džemperi oprani omiljenim omekšivačom, novogodišnji ukrasi i kugla u snijegu, ona što stoji na prozoru da sakrije nedostajanja. Ljubav se ne može poslati, napisati, objasniti jer su sve lijepe stvari nedokučive živom stvoru. Tako je nekako i sa nedostajanjem, nikad ga dosta , riječi premalo da ga opišem. Ako sutra dođe ta Nova godina, ona će vrlo rado prihvatiti da sjedi preko puta mene u fotelji, posmatra kraičkom mog oka sve što se dešava kraj prozora i plače uz mene dok posmatram kuglu u snijegu.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com