He who entered

Zamaknu pred njim još jedan na kome ne razaznade usta, nos, oči. Ništa do krpica kože koje su visile sa kostiju. Davno on beše prestao da među ostacima tih bednih stvorenja traži nešto poznato, blisko, pa ipak, u trenutku kada je trebalo zamahnuti, kada je trebalo misliti na sopstveni opstanak, nije bilo lako. Iz dubine mesa iskočio bi jedan nerv i zario se u grkljan – To se ne sme.

Ali moralo se. Bar na početku se moralo. Bilo ih je više.  Na stotine besnih, onako omamljenih, teturalo mu je pravo u šake koje su vitlale poput lopata. Vruća i oznojena tela trzala su se par trenutaka, a onda postajala samo klupčad mesa u dubokoj, vlažnoj travuljini.

Vremenom ih je ostajalo sve manje. Krici su tišali u nečujni ropac, a sa njima tišao je i onaj nerv iz grkljana. Još ponekad samo pitao se o vremenu. Da li je zaista prolazilo?  Mereno razmacima između sukoba, između krika i ponovne tišine, to vreme otkrivalo je uvek isto, kružno kretanje.  Ono je bilo uočljivo i u strukturi samog mesta na kome se nalazio.  Decenije trave i pustoši.  I mraka. Kako na njega zaboraviti kad se uvukao duboko u kapke, u dušu. Ali otkud onda trave, okud nečeg živog na tom prokletom mestu…

Pitanja jednom prestaju. Dugo nagomilavana bez odgovora, pitanja jednom izgube svoj smisao. A ono što ostane posle jê vreme strašne tišine. Tišine koja rađa odgovore na pitanja koja nikada nisu ni postavljana. Jedno od takvih bila jê glad. I ona jê imala samo jedan, neopozivi odgovor.

heart-jar-necklace-blacksheep.rs

Načinio je mačiji skok i našao se iznad tela. Tu leži odgovor –  praznina je pulsirala iz stomaka. Četvoronoške, onako kako se dočekao u skoku, stade posmatrati lešinu. Jednom je to bio čovek. Jednom je to svakako bio prijatelj, poznanik. Ali šta je zapravo značilo to jednom? Kada je to jednom prestalo? Istina – davno pre smrti ovog nesrećnog stvorenja, to stoji, i davno pre dolaska na ovo mesto.

A možda to jednom nije ni postojalo? Sve je to posledica mraka, gladi, krvi. Da, krvi – osećao je njen ukus na nepcima.

I baš u tom trenutku, trenutku kada su sva pitanja nestajala sa mesom iz one lešine, a njegov svet i utrobu ispunjavao taj neobično sladak ukus, odnekud se začulo – Još jedan. Nešto iz dalekog košmara, nešto strano, tuđe, što ga isprva ukopa u mestu i potera jezu kroz pršljenove, odapnu uspavani živac iz dubine njegovog mesa. Sa penom koja je šiknula niz nozdrve pokušao je da odredi položaj svog nevidljivog neprijatelja…

Još jedan– negde daleko ispred, da li uzdah, krik, mumlanje, životinja, čovek ili Bog, nevidljivo, nesaznato Nešto ponovilo je – Još jedan i nanišanilo.

 Autorka: Sandra Maksimović

Fotografije: webhdwallpapers.com, favim.com

1 Komentar
  • Marija
    Objavljeno 05:35h, 12 januara Odgovori

    „Kada je to jednom prestalo?“ Prelepo je malo da kažem.

Ostavi komentar