Hajnrih Bel, „Voz je stigao na vreme“ – Uskoro je teška reč

  Ukoliko u Google-ovom pretraživaču ukucate samo „Voz je stigao na vreme“, na prvih šest stranica – koliko sam ja imao strpljenja da listam – nećete naići ni na kakvu informaciju o remek delu velikog nemačkog pisca, dobitnika Nobelove nagrade 1972. godine, Hajnriha Bela, upravo kao da ono i ne postoji. Nalazim da je takva nezainteresovanost našeg kulturno-viralnog društva ako ne poražavajuća, a ono makar zabrinjavajuća – indikativna bez ikakve sumnje – te na ovaj način koristim priliku da pokušam da, koliko-toliko, ispravim nepravdu počinjenu nad ovim delom.

   U uvodnoj rečenici roman sam nazvao remek delom, i oko te etikete bi se moglo raspravljati, ali uzevši u obzir da je „Voz je stigao na vreme“ Belov prvi roman, izdat 1949. godine – Bel je rođen 1917. – ako ni zbog čega drugog, roman zaslužuje epitet remek dela upravo zbog činjenice da je u pitanju prvi autorov roman, te da kao takav premašuje očekivanja u svakom smislu.

   Napisan perom čoveka koji je regrutovan na samom početku Drugog svetskog rata, i koji je preživeo golgotu na tri različita fronta – bio je ranjavan u četiri navrata – zaključno sa vremenom provedenim u logoru u Francuskoj, Belov prvi roman u sebi nosi i najsvežije duševne rane besmisla i užasa rata, te bi sa pravom mogli reći da je ovo delo najverodostojnija anamneza duševnog bolesnika, a kako ne smatrati bolesnom dušu koja je četiri godine lebdela između života i smrti.

   Glavni lik u romanu, Andreas, dvadesettrogodišnji nemački vojnik koji se vraća na front nakon odsustva, sasvim izvesno govori Belovim jezikom, i oseća Belovom dušom, jer je u vremenu u kom živi svoj život u romanu, Andreas gotovo vršnjak Belov, zbog čega svaka Andreasova misao i reč nose težinu stvarnog života, što nimalo ne umanjuje umetničku sposobnost autorovu.

   Već u samom naslovu naziremo svu tragediju, ukoliko smo svesni konteksta, jer voz stiže na vreme, uvek na vreme, kada je u pitanju neminovnost smrti. Andreas se već na prvoj stranici romana penje na voz koji ga vodi natrag u bezumlje rata, u Poljsku, i na taj način nas Bel bespoštedno, nepripremljene, gura u priču, i vezuje za glavnog junaka koji uistinu ne liči na junaka, jer se već prvom izgovorenom rečnicom koleba i plaši nadolazećeg. Ali junaštvo se ogleda upravo u tome – delanju uprkos strahu, te naš Andreas svakako jeste junak, iako je njegovo junaštvo više rezultat nesvesnog konformizma  negoli slobodne volje.

   Putujući Nemačkim tlom, po sopstvenom ubeđenje poslednji put, prolazeći kroz Drezeden, Dortmund, gradove koji po sebi nisu bitni, ali jesu i te kako bitni kao mesta kroz koja više nikada neće proći, čije ulice po poslednji put vidi, Andreas oseća da će uskoro, u nedelju, umreti, neizostavno umreti, na tuđem tlu, tuđom voljom, tuđom rukom, za tuđu stvar; partizani vrebaju sa svih strana, a sa koje strane, u kom mestu, kroz priču sve manje postaje bitno, iako u njegovom umu iskrsavaju gradovi koji su njegovo poslednje odredište – Lavov, Černovica, ili negde između, u Galiciji definitvno, i naposletku i Strij. Više od mesta u kom će skončati, Andreasa muči pojam uskoro koji je po sebi neodređen, maglovit, to uskoro u njegovoj glavi kao da dobija nešto od bezvremenosti, a ipak je sveprisutno, jer je neminovno.

U jednom trenutku Andreas se pita:

   „Kada je to Uskoro? Kakve li užasne reči: Uskoro. Uskoro može biti za jednu sekundu, Uskoro može biti i za godinu dana. Uskoro je užasna reč. To uskoro stiže budućnost, čini je malenom, i nema ničega izvesnog, baš ničega izvesnog, ono je apsolutna nesigurost. Uskoro je ništa i Uskoro je mnogo toga. Uskoro je sve. Uskoro je smrt.“ Bel je pojam uskoro toliko personifikovao, dao mu na snazi, da ga je u jednom trenutku počeo pisati velikim slovom, kao da je u pitanju neko više biće, usud, ili smrt.

  Heinrich_boell

   U vozu prepunom vašljivih vojnika, mirisa ustajale odeće, trulih kaputa, duvanskog dima, i znoja, rečju – vojničkog smrada, Andreas upoznaje dvojicu sapatnika koji bezmalo kroz čitavu ispovest nemaju imena, već samo nadimke – Neobrijani i Plavokosi – i koji dele Andreasovu sudbinu, i gađenje prema ratu, ali ne i tako očitu strepnju pred smrću koja je, u Andreasovom slučaju, toliko sigurna, koliko i dolazak voza na vreme. Neobrijani, za koga kasnije saznajemo da se zove Vili, i da je u domovini na delu neverstva uhvatio svoju dragu, zbog koje i polazi na front pre vremena, dakle Vili nagovara dvojicu drugara da, pošto u Lavovu siđu, uživaju na njegov račun u jelu i piću, i najzad u bordelu.

   Kao momak koji još uvek nije okusio slast ženskog tela, i koji je pojam ljubavi vezivao za deliće sekunde proveden oči u oči sa nepoznatom devojkom Amienu, u Fancuskoj, u bordelu preplašeno stupa u sobu sa Olinom, poljskom prostitutkom poznatom kao „operska pevačica“, koja, uzgred budi rečeno, nije zaista bila operska pevačica, već je taj nadimak olako dobila samo zato što se svojedobno obrazovala za pijanistu, što je, u ono doba, kod filistarskih duhova plebejske kaste, bilo odviše neuobičajeno da bi prošlo bez izvrdavanja ruglu.

   Nije mi namera da prepričavam roman, i na taj način otkrivam jezivo divni unutrašnji svet nesretnog Andreasa, tako da bih na ovom mestu prepustio čitaocima da sami okuse štivo kroz nekoliko rečenica koje najupečatljivije dočaravaju moju tvrdnju da je u pitanju remek delo.

   „Poneka reč, izgovorena ravnodušno, iznenada poprima nešto kanibalističko. Postaje teška i čudnovatno hitra, juri pretičući onoga koji govori, određena da negde u neizvesnom području budućnosti naprasno otvori jedan pregradak, a zatim se, u povratku, ustremljuje na govornika sa strašnom nepogrešivošću bumeranga. Iz olakog romona spontanog govorenja, najčešće između onih užasno teških i smučenih reči prilikom rastanka kraj vozova što vode u smrt, ona se poput olovna talasa obrušava natrag na govornika, i ovaj iznenada upoznaje zastrašujuću a ujedno i opojnu snagu svega što je sudbinsko. Zaljubljenici i vojnici, oni koji su preodređeni za smrt i oni koji su ispunjeni kosmičkom snagom života, ponekad neočekivano zadobiju tu moć, budu obdareni i opterećeni iznenadnim bljeskom spoznaje… i ta reč ponire, ponire u njihovu nutrinu“

 

   Andreas, taj nesretnik bez prava glasa, sem onog koji opeva svoju tragičnu ariju unutar njegove glave, taj Andreas, momak koji se prašta od života pre nego što ga je i okusio, primećuje taj isti životu na način na koji osuđenici primećuju slobodu, svuda i u svemu, pa čak i u jednoj običnoj muvi:

   „Ništa više, ništa više neću videti, više ni ovaj predeo neba koji je pun blagih sivkastoplavih oblaka, više ni ovu majušnu, sasvim mladu muhu koja sedi na rubu prozora i koja će sad odleteti nekuda u Radebeul; ah, ta će majušna muva zasigurno ostati u Radebeulu… ona će ostati pod ovim predelom neba, ta muva me nipošto neće otpratiti sve tamo do između Lavova i Černovice. Ova će muva odleteti u Radebeul, možda uleti u neku kuhinju u kojoj lebdi otužni miris kuvanih krompira i jeftina oštrina lošeg octa, u kojoj upravo spravljaju salatu od krompira za nekog vojnika koji se tri nedelje sme mrcvariti u mukama prividne radosti odsustva.“

   Svoju borbu protiv ludosti nacizma, Bel je otpočeo još kao vrlo mlad, kada su nacisti prodrli u Keln, njegov rodni grad, tako što je bio jedan od retkih mladića koji je odbio da bude član Hitlerove omladine. Na taj način, otvorio je sebi vrata patnje koja je, uistinu, bila puka neminovnost, ali takođe, na taj način je sebi utro put humaniste, kroz čije pero će izići veliki broj dela vrhunske književnosti… Mladi Andreas je mladi Hajnrih, u to nema sumnje, i „Voz je stigao na vreme“ je apologija razumu u nerazumnom vremenu, apologija smislu u vrtlogu besmisla, u kojoj je Andreasov glas prepliće sa glasom naratora, gde se gubi individualnost, jer kod iskonskih iskustava, svi smo mi jedno:

   „Sve je prisutno, sve jutrom ima drugačije lice, sve je ugasla sjaja i sve je besmisleno, i bilo bi lepo, ah, beskrajno lepo, kada bi jutrom bilo ugašeno i to Uskoro, to sad već vrlo određeno, vrlo izvesno Uskoro. Ali Uskoro je tu, ono je uvek smesta tu, baš kao da je čekalo spremno na skok; otkad je tu reč izgovorio, ono leži na njemu kao drugo lice. Već mu je dva dana tako blizu, tako nerazdruživo povezano s njime, baš kao i njegova duša, njegovo srce. To Uskoro je i jutrom snažno i sigurno. U nedelju ujutro…

Autor: Tihomir Stanišić

Fotografija: sr.wikipedia.org

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.