Hajde sa mnom u Čikago!

Hajde sa mnom u Čikago!

Muka mi je od ove kolotečine.

Hajdemo, makar morao da perem ulice ili brišem izloge!
Ne shvataj me pogrešno, znam ja da Amerika nije san. Naučio sam i da beg nije rešenje, ali kreni sa mnom! Mrzim što sam ovde bespomoćan, mrzim što volim da zagazim u prošlost, zbog same prošlosti.

Hajde sa mnom u Čikago!
Pisaćemo porodicama pisma duga tri kilometara i dvesta osamdeset metara! Zvaćemo ih preko “Skajpa” svakog drugog sata, pričaćemo im da nam nedostaju kao niko nikada. Naučiću da tvoju mamu zovem imenom, a tvoj tata će biti ponosan na to kako te pazim!

Hajdemo u Čikago, na sekund, na tren!
Znam da su svi, koji su otišli odavde sa velikim idejama, bacilli svet pod svoje noge. Samo je trebalo da odu. A ja nemam ideju, nikakvu, samo želim sa tobom daleko odavde. Pa da se jednog dana vratimo, iznenada. Da vidim šok tvojih i mojih roditelja, kada im se pojavimo na kapiji sa klincezom u rukama. Ili klincem, dobro, neću baš da biram. Da im detaljno objasnimo zašto smo morali da odemo, i zašto smo morali da se vratimo. Da im, malo stidljivo, kažem da ne želim da mi dete odraste, a da to ne bude u mom ili tvom rodnom gradu. Ne želim da mi dete odraste bez babe i dede, koji ga vuku po parkovima i ponosno vode kroz glavnu ulicu. Korzo. Nikakav roditelj ne bih bio da mi dete ne upozna Bulevar Revolucije, zar ne?

Znaš, zvezde padalice su takve… Nekad se pokvare, pa onda želje moraš ispuniti sam.

Autor: Željko Jevtić

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar