GVOZDENA JUTRA

Većinu jutara provodim gledajući kroz
Musave prozore. Magloviti veo zanosno se
Šepuri pred očima dok se
Tanano slivam u kap što plazi po
Nagriženim oknima.
Sjećam se samo iskričavog pogleda
U kojemu se sjatila sva poezija
Srca utisnutog na praznu hartiju
Blijedog i anemičnog dana.

Pamtim trag posut injem i nebesko
Bijelim pahuljama, i tek pomalo crvene:
Ranjen, šepa blijedi dan pa bolan ciči, ječi! –
Pjesmu bolnu sroči,
Okove da sprži hladne, bestijalne, nakaradne…
Neka prođe ovaj prokleti dan.

Ne poznajem sebe više, ni tebe, ni vrijeme
Što sjećanja mi briše.
Miris noći izlapio,
Zvuka nigdje nema;
Nemušti odrazi crtaju
Tišinu kiše. Smračilo se plavo nebo,

šapat iscrpio

boju.

 

 

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: pinterest.com

3 Komentara
  • Anonimni
    Objavljeno 14:28h, 26 decembra Odgovori

    Jako lepo, Mladene.

  • Marun
    Objavljeno 15:32h, 27 decembra Odgovori

    Pjesma bez prepona.Jako lijepo ispisana.

Ostavi komentar