Gutaš svoje suze

Jutros si opet došla pospana. Koračaš tako hrabro, dok te cipele vraćaju dva, tri koraka unazad. Nosiš neki stari kofer, ruke ti se polako umaraju. Crvene su, točkići tvog kofera se bespomoćno kreću po tuđem kamenu i pločama. Dođe ti da zatvoriš oči, jer kažu kad dolaziš u veliki grad moraš da osjetiš njegovu čaroliju. Sigurna si da ti nikad više neće nedostajati tvoj vrt. Što sija i živi u isto vrijeme. Znaš da ćeš se saplitati i da nikad ništa nisi naučila da uradiš sama.

ivana-lakic-blacksheep.rs

Govore ti da si smotana! Nemaš pojma, prije nego što se zaustaviš i kreneš niz ulicu, razmisli znaš li uopšte gdje si?! Tražićeš neki vrt, neku drugačiju baštu, lijepu zelenu i pitomu. Voljećeš da tragaš, zbog sebe. U traganju je snaga, dok je u pronalaženju iskra. Na tom putu između dosade i ljubavi, ponekad ćeš posustati. Pred očima ti se stvaraju lipe, koje mirišu po svježini, dok se magla probija niz zagušljivu ulicu. Biće prava rijetkost da sretneš oči u oči, sa onim koga želiš sresti. Zagušljivi su gradovi za skitnice velike dvorane. Kreću se odbjeglo, hladno i bez osjećaja da možeš dodirnuti nešto što već poznaješ. Krećeš se, naporno i već ti je svega dosta. Drugar koji ti je htio ponijeti kofer, odlučio je baš danas da ode zubaru. Ne zamjeriš mu, znaš da svako ima svoja posla. U susret tebi dolazi još jedan saborac. Izbačen iz neke tuđe kuće, traži svoj novi zeleni vrt. Pravi se da nije uplašen i da izgužvan indeks ne mora ništa da znači. Ispod ruke je nosio svesku kupusarku, u kojoj je zapisao sve ono što nikad neće naučiti. Njegova majka mu je jutros javila kako je njihov pas otišao od kuće. Pronašao je bolje utočište, dok je tata govorio: „Hrani kera da te ujede.“ Nekoga „ne ujede“ samo pas, najčešće to uspješno uradi čovjek. Da, živ čovjek! Onaj koji ti govori da će zauvijek biti tu, da će te čuvati dok se na nebu budu odigravali mitovi i legende. Možeš preći kontinente, ali takve oči rijetko da ćeš pronaći. Nikad to nećeš reći, jer nije u redu da opterećuješ druge ljude.

Nije u redu da ih opterećuješ, dok ti je teško. Dok držiš za ruku, budi sigurna da će neko prije pustiti tu ruku. Ispred tebe je pala jedna zvijezda, gaziš ju. Tu su neki pijani mornari, koji u jesen žive za kopno i ostaju nevjerni moru. Oni sigurno žele tu zvijezdu. Ljepša je i bolja od svetionika. Prodavačica krofni danas želi tu zvijezdu i dijeli svoje krofne svima u ulici lipa. Blesavi majstor za dobar štos, sjedi u svom pabu i čeka goste. Neki sajdžija je pokvario sve satove da zaustavi vrijeme i vrati sina preko okeana. Iza ugla se začuo glas:

„Prestani da gaziš po kamenju mala, pored glatkog asfalta.“ Okrenula se, zajedno sa zelenim očima koje su sijale. Ne zbog uzbuđenja, straha ili želja.

Gutala je svoje suze! Dok joj se mladež na vratu smijao.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.