GLEDAM TE DOK LETIŠ

29. јула 2019.

Krovovi starih kuća izgledaju srdačno, kao da su dugi niz godina utočišta rijetkim morskim pticama. Čini se da su na taj način stekli povjerenje u njih i dali im priliku da budu njihova mala skloništa. Kuće to nisu ni tražile, baš zbog toga što nemaju ništa od toga. Ko još voli podstanare na svojim krovovima, a da ne plaćaju stanarinu?! One su u ovom slušaju neki mnogo teški i „hladni“ tipovi, bez emocija i najčešće su natjerani da stave srce pod ključ. Kad postaviš srce pod ključ, more odluči da potamni, naljuti se i postane naizgled uskraćen za slobodu da ti se prepusti. Sve mu možeš uzeti, samo ne možeš onu slobodu koju dobija dolaskom novih valova. Sunce tada ne donosi veliki sjaj, pa se lomi, bježi i povlači da napravi nered u sopstvenim nadanjima.

Jutros sam ga ponovo posmatrala, dok se opirao i borio pred nadolazeću neveru. Naučio me da svaki let i nije toliko izvanredan i da bez pokušaja biva još gori. Osjetio je sve mirise soli, onako kako on to želi. Veliki i krilat, snažan i nedostižan, pomalo skroman i sve češće narcis. Ko ne bi bio, da zna koliko letova donosi novo jutro, plavo i svježe. Jutro u kojem je zalutao neki mali pas iz susjedne ulice, dok se bespomoćno borio da se ušunja i na nasloni na nečije koljeno. Često bi zalajao na nekog galeba, ali se on nije osvrtao. Pratio je sunce, vjetar, neveru i svoj vlastiti strah. Kad te prati strah to znači da si odgovoran, što i nije tako dobro za tebe. U toj odgovornosti stradaš srcem, dok se bespomoćno boriš da po ko zna koji put ispuniš nečija očekivanja. Pitam se, da li on ima očekivanja ili samo leti za sebe i svoj smiraj?!

U tom letu se rodilo milion malih talasa, koji trebaju pokoriti more. Od stijene se odbija muzika vjetra, kao da se na Velebitu održava neki dvoboj muzičkih instrumenata. On se vraća da napravi još jedan krug do mora i dođe na krov stare kuće. Tamo osjeti slobodu, svega onoga što nikad neće obratiti pažnju na njega. Nečega što skriva sve njegove strahove, nevere i promašene puteve.
Još jednom ako pažljivo pogleda iznad mora, shvatiće da i nema pogrešnih puteva. Svi su oni stvoreni da bismo se ponovo sreli. Ovaj put pod nekom starom kućom, što miriše po moru, soli, maslini i stoji tu da čuva nečije srce. Kao oni koji su morali otići, ali i dalje žive tu, baš poput galeba koji je pustio neke mlađe galebove da se vrate u njegov dom! Ako ptice donose snagu ljudske duše, onda je on zauvijek ostao dio mene… Tu iznad moje glave, sa krilima snažnog galeba, iznad njegovog mora koje nikad nije napustio.

Sad ga volim, za njega i za sebe…

 

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: Shawn Ang @Unsplash