Glasam za ljubav

Još se jasno sećam osećaja kada sam sa snega ušla u toplu učionicu. Bila je sreda, 7h ujutro. Novinarska sekcija za petačiće. Nevena je sedela u prvoj klupi do katedre i čitala roman Grozdane Olujić „Glasam za ljubav“. Nije imala pojma da će je oluja strefiti za deset minuta. Po položaju tela i koncentraciji rekla bih da je celu noć provela u školi i čitala. Eto kakva je ona bila štreberka.

Užasno mi je išla na živce!

Mislim, nije ona bila loša. Uvek je svima htela da pomogne, i da je ne pitaš. Onako, sa osmehom od uva do uva.

Učionice nam nisu bile blizu, pa je nisam ni viđala. A onda je odjednom neko počeo da priča kako je do istih tih ušiju zaljubljena u Marka. U mog dečka Marka. Ne bih ja bila ja da sam dozvolila da se ta „ljubav“ razmaše.

– Idemo sutra na tu novinarsku i ima sve da joj kažeš!

– Šta da joj kažem?

– Da treba da se odljubi i da nas ostavi na miru!

– Pa ona nas i ne dira.

– Ne znam ja.

Izabrala sam novinarsku sekciju, jer tako nije bila u svom odeljenju okružena drugaricama. Plus, tako bi ceo peti razred znao šta se desilo i da je Marko moj. Samo što je zvonilo za početak časa i svi su bili na svojim mestima kad smo ušetali u učionicu. Pa pravo na njenu klupu.

Niko nije primetio ni kad smo ušli ni kad smo izašli. Posle sam saznala da se rasplakala čim nam je videla leđa i da je tako provela naredna dva časa. Jecajući sebi u bradu.

 

***

 

Nevenina i Markova mama su radile zajedno i godinama nisu znale šta se dogodilo. Odjednom ni Nevena nije govorila o Marku, ni Marko o Neveni. Tek negde u četvrtom gimnazije kad su razmenjivale maturske fotografije svoje dece jedan je razgovor započeo ovako.

– Bože, kako ti je lepa Nevena!

– I tvoj Marko, vidi! A kao da su juče krenuli u prvi razred. Je l’ se sećaš kakvi su pilići bili?

– Jaoj, da! A ovaj moj je po ceo dan cvrkutao: Nevena ovo, Nevena ono! Celu osnovnu školu je bio zaljubljen u nju!

– Ma šta kažeš! Ova moja je ćutala kao zalivena! Ahahaha!

Nevena je kod kuće prevrnula očima kad joj je majka ispričala. Jer se setila jecanja na novinarskoj sekciji.

 

***

 

– Hej.

– …

– Hej. Tebi se obraćam.

– … – podižem glavu sa knjige i vidim ga kako sedi na klupi ispred moje. – Hej.

– Čujem, malo si se zaljubila u mene?

 

Zemljo, otvori se!

 

– Molim?

– Šta moliš? Zaljubila si se u mene!

– Nisam. – to je bilo najtiše promucano „nisam“ u istoriji „nisam“.

– Ne znam ja. U svakom slučaju došao sam da te pitam kako ti je to palo na pamet i da se maneš toga! Mislim, ja imam devojku. – pa prebaci ruku oko Majinih sitnih ramena i kovrdža. Ona žvaće žvaku i smeška mi se podsmešljivo kao da je iskočila iz neke španske serije. – Vidiš kako je ona lepa. Ne kao… ti.

– Dobbbro. – još jedna reč što muca.

– Eto tako, sad znaš. Pa me se kloni.

– Ko ti je pa prilazio – htela sam da kažem, ali oni su već bili na vratima učionice. Marko i Maja. Najlepši dečak i devojčica u V-1, ako ne i u celom petom razredu.

Marko je četiri godine sedeo iza mene, čupkao mi kosu, pozajmljivao olovku, gumicu, rezač. Rođendani nisu mogli da prođu bez onog drugog. Bili smo drugovi i ja sam bila ubeđena u jedno: on nikad ne sme da sazna da je moja simpatija!

Nikome nisam o tome govorila. Zato mi valjda ni danas nije jasno: kako je saznao?

Moja sestra kaže da to nije bilo tako strašno i da sam ja sve previše ozbiljno shvatila. Mislim, ko još „previše ozbiljno“ shvata simpatije u petom osnovne? Da ne pričamo o onima koje su neuzvraćene.

Ali eto. Ima nas koji, eto tako, od početka glasaju za ljubav.

(a Nevena u meni se zagrcne svaki put kad pomislim na tu sredu.)

Autorka: Srbijanka Stanković

Foto: Unsplash.com

1 Komentar