FRAGMENT  PISMA  (O) SVIJETU I  VREMENU

Ono što mi se kod tebe ne dopada je što dugo traješ, a veoma  ograničeno i nasumično. Postojiš objektivno, osjećaš subjektivno, ubijaš posredno. Dopada mi se što si tu jer si sve, iako apstraktno, mada donekle i konkretno (ljudi su hiroviti i zahtjevni). Ne prija mi  što sa sobom nosiš određene cifre koje samo rastu, nikako smanjuju, što donosi izvjesnu dozu nostalgije, ćutljivosti, sumnje i pitanja, u izmaglici između obroka koje dostaviš ispod vrata smrtnosti i nedokučivosti. Voljela bih da se pojaviš ponekad zajedno sa mjesecom, samo meni vidjlivo i da imaš odoru boje purpura ili neke druge boje koja isto tako divno zvuči. Voljela bih da se ukažeš i izgovoriš bar jednu riječ  koja  bi odzvanjala ako ne u svemiru onda bar u mojoj glavi, a to šire je i kompleksnije, a evo reklo bi se i egocentričnije. Nego, želim da mi ponekad doneseš zaborav na moje shvatanje i prihvatanje tebe, ali bez opojnih sredstava, ako je moguće, nego onako zdravo i poletno, u igri  i trčanju u sunčanom danu i susretu sa prijateljem. I ti mi budi prijatelj, nije teško, samo malo oskudno i  hronično. (Vremenu).

Imala sam šesnaest, bez ikakvih predubjeđenja, sa pregršt stranica koje je trebalo ispuniti nečim što nije sadržalo prethodne godine i infantilna bježanja. Napustila sam sobu i fikciju.U centru je bilo vrijeme. Put se gradio od sitnih momenata, a opet u mojoj glavi tako velikih i bogatih da sam mogla i tebe obići, praznih džepova. Ringišpil, jedan ogroman ringišpil. Simbolično, to bi bilo prikazano u sceni kada  stranac  na karuselu  želi  da me povrijedi i uplaši (mada to se desilo, ali ne znam tačno kada) i postiže kontra – efekat jer sam živa više nego  ikada, želim da me taj nepoznati osjećaj čvrsto stisne i ne pušta.

Imala sam šesnaest, sedamnaest, osamnaest… Bio je to proces u kojem sam spoznala da će zajednica sa tobom biti teška i da često neće funkcionisati, ali sve je to bilo svrsishodno i zato sam sada tako lijepo istrošena i istovremeno spremna za novo sve. U centru je bilo vrijeme. Jurila sam za uobraziljama. Strah je tada počeo, pustio korijenje. Evo i sada se sa njim borim dok pišem istinu…mada, istina je bila iskrenija kada si bio samo prozor sa navučenom zavjesom. Imala sam šesnaest i odvažila sam se na povlačenje zavjese. Sunce je bilo previše jako da bih ga ignorisala, nebo je bilo previše TU  da bi se i dalje budilo bez mog oduševljenog pogleda…ali sve je ljepše kada se naslućuje. Unutra  sam imala  hiljade života, vani samo jedan, koji su vremenom postajao geometrijski oblik. I dalje su bile knjige, ali sada u sintezi sa ne tako romantičnom i mističnom realizacijom hipoteza i dnevnih sanjarija…Imala sam šesnaest i ćutljivo sam doživljavala tuđe i nepoznato, a sve što sam željela (i dalje to želim) je da ličiš na bezbrižan dan u kojem imam sve sitnice koje me čine srećnom ili zadovoljnom, kako god..čak i nije kliše, to zaista postoji. Ono suštinsko ostaje, mijenjaju se nijanse i  način na koji ti ljudi govore zdravo i zbogom.

Kroz još jedan prozor u tebe, dobila sam uvid u kolektivnu (ne)svijest i nimalo mi se ne dopada, uglavnom osjećam mučninu. Čuvam se u snovima koji ne prolaze. Postojana sam onoliko koliko vjerujem da mogući su.

Imala sam godine. U centru je bio časovnik sa smrtonosnim, nezaustavljivim kazaljkama.

 I riječi mijenjaju, oblikuju, tebe i mene, oštro, neprimjetno. Rijetko su razgovori samo razgovori, to sam JA zarobljena u hermetički zatvorenom prostoru. Gušim se tražeći najbolji način da oblikujem i prenesem misli i umrem svaki put kad ne uspijem u tome. I šta sam ja nakon toga? Šta sam ako ne mogu svakodnevne situacije? Ako želim, a ne umijem i ne mogu…Egzistencijalna agonija…Sizif koji  gura riječi do van glave. Izgovorim nešto što nije smjelo izaći, prestanem, sagovornik nastavlja, a ja se grizem. Tuđa elokvencija potapa moj siromašni jezik i čini me djetetom, čini me embrionom. Ništa ne odaje tu unutrašnju borbu. Možda jednom, naprasno, moje lice postane Munkov Krik, negdje u nekom sivilu kad mi bude previše svega. A da počnem pričati o tome? Postoji šansa da ću ublažiti verbalnu dijareju ako na nju ukažem, zar ne. Volim vjerovati u to, baš kao i u tebe, slušaš li me ? Imaću tebe i monologe kad me sve ostalo izda. Sreća ne znači imati SVE odmah i sad, sreća znači imati SEBE odmah i sad…ekstatično upijati sve senzacije, ne ignorisati sitne ljepote koje su na umornom, istom putu, jer taj put neće biti ništavan  ako oči otvorimo upornošću i strašću, stavimo slušalice, pustimo omiljenu muziku i nastavimo…Hej, ovaj zeleni zid nisam primjećivala, ni ovu oronulu kuću sa raspalom fasadom, ni šarene ljuljaške, ni ovo predivno, raznobojno cvijeće…podigla sam glavu i konačno  pogledala u oči starice koja prolazi pored mene svakog dana. Njeno lice govori…

Ako ikada prividno savladam prolaznost i bar jednu sitnu promjenu, stići ću do nekog kutka u tvom zavežljaju koji čuvao si za posebne. Čekaće me svaki izdah olakšanja. Koža će biti nepomična, blago povijena nad  kariranim stolnjakom, okružena tuđim zidinama. Svaki plan pretočiće se u misaono i riječito djelo, prelivaće se preko ivica mog vidokruga, uhvatiću olovkom, sačuvaću prstima i vjetrom. I ko zna možda ni tada neće biti potpuno i nadahnjujuće, ali znaću da sam to osjetila i već vidjela kao konačnost  mnogo, mnogo godina ranije u prostoru koji nije odavao ni sekundu opipljivog, unutrašnjeg nedogleda. Proročanska vjernost vjekovima.

Imala sam godine, vrijeme i jedan dalijevski časovnik iznad tijela. Promjena je došla u vidu mene. Sada, u ovom trenutku ja ništa osim toga ne posjedujem. Jako, statično, nestalno.

Autorka: Jasna Karamehmedović

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Fragment pisma (o) svijetu i vremenu“ izdvojena je na konkursu „Promena“).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.