Flying downstairs (A snippet of a good story)

 

Februar.
Beograd vibrira.
Iskradam se iz stana „pozajmljenog“ na par dana.
Polazak na posao je grozan. Beogradjani se ne smeju ujutru. Ni popodne.
Mrak govori da svi idu kući. Razlaz.
Vraćam se s punim rukama kesa hrane i znam da me čekaju gladni ali raspoloženi, večiti studenti…

(sat vremena pre povratka u stan)

„Daaaaj, ne zezaj me, PAZI!! Znači, ne verujem, i dalje hodaš na isti, NENORMALNI, način niz stepenice, i ja još uvek mislim, a uvek sam i mislila polomićeš se!!!“
Gledao me podignutih obrva dok sam polako silazila niz mermerne stepenice u prolazu.
Smejali smo se zajedno, prolaznicima smo verovatno delovali kao euforični pljačkaši banke, a ne izlagači koji su se smarali od jutra na štandu.
U glavi sam premotvala scenu koju sam milion puta videla, strmoglavo… šta god!… niz stepenice… uvek me plašio da će pasti. Ta scena me vraćala u školu. Ni sama ne znam zašto. Nisam ipak završila sa njim. Čim reagujem. Vraćanje. Zvono. Tres.
Osvestila sam se, mogu da zamislim koliko mi je bio tupav pogled.

blacksheep.rs

– E, hajde da odemo negde, na pivo, ili tako nešto…?
– Hvala, palim u stan, prezirem gradski prevoz , čekam da se završi ova sprdnja oko sajma i idem nazad, ti ostani u svom okeanu…           (nasmejala sam se, skontao je dozu ironije), ne bih da se cimam po ovoj hladnoći zbog dva piva (a u glavi mi je odzvanjalo pitanje koje je preživelo svesno u oluji: “ A sta bismo to mi uopšte mogli i da pričamo!!!). Iskulirala sam kao Crvenkapa, u fazonu, vuče…zaobiđi, idem kod bake…

– Ok, ispratiću te, pa se vidimo sutra… dole, na štandu… nastavio je.
– Ok! Da, vidimo se, ali nema potrebe da me ispraćaš, snaći ću se…pogledom je potvrdio poznatu informaciju, da mogu sama.
Pozdravili smo se brzim dodirom dlana o dlan, i ja sam uskočila u bus.

Tako se dešavao Beograd… i nastavio da se dešava.

Autorka: Marija Raković

Fotografije: deviantart.com, tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar