Flamenko kao performans emocija

Flamenko se razvio na područiju Andaluzije u Španiji i u obliku u kakvom ga danas znamo nastao je oko 18. veka. Iako mnogi pod flamenkom smatraju samo ples, koji najčešće izvodi plesačica uz karakteristične pokrete ruku i tela, on se ipak pored plesa sastoji i od pevanja koje je praćeno zvukom gitare.

Tokom 18. veka Andaluzija je bila naseljana velikim brojem različitih nacionalnosti, koji su sasobom, pored materijalnog dobra, u Andaluziju doneli i deo svoje tradicije i kulture. Usled zajedničkog života ovih naroda, dolazilo je do njihovog mešanja i stapanja, što je uticalo i na muzičku kulturu starosedelaca. Nakon što su godinama lutali po svetu tražeći pogodno mesto za život, Cigani, poznati i kao Hitanosi (Gitanos) doselili su se u Andaluziju. Čak i nakon pokušaja španske vlasti da im nametne hrišćanstvo, Cigani u Andaluziji su zadržali svoj način života, čime su prouzrokovali prezir domaćeg društva. Bili su veliki ljubitelji muzike i preko nje su pokušavali da izraze svoje nezadovljstvo društvom u kojem žive i da pokažu težinu svog života. Postoje mišljenja da su upravo oni bili ti koji su zasluženi za nastanak flamenka. Međutim, zastupljenija je teorija da je flamenko nastao u srcu Andaluzije, jer je tu postojala duga tradicija pevanja uz gitaru, ali nikako se ne poriče značaj koji su Cigani imali na njegovo definisanje i formiranje.

Flamenko nije samo ples, kao što mnogi smatraju. Ples jeste bitan deo flamenka, ali nikako glavni. Najbitnija karika čitavog performansa jeste pevač, koji kroz svoje pesme najčešće govori o teškom životu s kojim su se susretali mnogi narodi koji su živeli u okupiranoj Andaluziji, te su stoga i pune emocija, koje se upotpunjuju sa zvukom gitare i plesom. Plesači i plesačice vrhunac karijere doživljavaju tek oko tridesetih godina, što se razlikuje od drugih plesova. Razlog za to može biti potreba za određenom dozom zrelosti, kako bi na pravi način uspeli da prezentuju tako teške emocije koje flamenko predstavlja. Svaki ples čini priču za sebe i neponovljiv je događaj.

Zlatno doba flamenka bilo je oko polovine 19. veka. Tada su širom Španije postojali lokali u kojima su nastupali pevači, plesači i plesačice, praćeni nekim od najboljih gitarista. Flamenko je tih godina počeo da se širi i van granica zemlje, jer je sa kombinacijom zavodljivog plesa i dirljive muzike pridobio i one koji sa ovom kulturom nemaju dodirnih tačaka. Danas, širom sveta postoje akademije u kojima se izučava flamenko, pa je zanimljivo da u Japanu postoji više takvih akademija nego bilo gde u svetu.

Milica Milijanović

Izvor: Portal Mladi

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.