Eto, mora da je ljeto

Imam na frižideru neku magnet-tablu za porukice. Poklon od Chupa Chups-a, za vernost. No, na tu tablu ispisujem sve što mislim da ću zaboraviti ili novim informacijama svesno potisnuti, a možda ne bi trebalo. Tu se nalaze bitni datumi, koji bivaju prekriženi po isteku, zatim neke čudne reči, koje ne mogu da upamtim, a nose magiju, neki farmaceutski proizvod za komarce, čije ime i dalje ne umem da izgovorim bez sricanja – slovo po slovo ili neko zanimljivo ime koje čujem (na primer – Gala). No, to je jedna svaštara na svega pola metra, haos živi, koji sem mene niko ne može rastumačiti, a nema ni potrebe za tim. Nema reda, jer se u redu ne snalazim. Nema krasnopisa, jer ga nikad nije ni bilo. No, sve je to manje bitno od straha o kome ću vam govoriti danas. Ta je tabla, zapravo, puna nekih čudnih osećaja. Ona jedina zna moje pravo raspoloženje povodom nekog događaja. Pročita jedina moj rukopis, a ne opomene da pišem lepše nadalje. Da li je ispit kritičan ili ću lako ja to. Da l’ je ono za komarce šarena laža, što sam je na reklami čula i radi smiraja savesti zabeležela ili nešto za šta zaista verujem da je dobro i da ću za isto izdvojiti novce. Jedna stavka bude prekrižena, dođe druga. Stajanja nema. Samo ona zna gde sam. Možete se preseliti kod mene – i dalje će jedina prepoznati šta se krije iza određenog datuma. Nego, počela sam da vam pričam o jednom svom strahu. Jutros sam se, naime, probudila i tabla je bila prazna! Zamislite! Bela, bez ijedne žvrljotine! Sledih se. Ali, ali, ali, aliii, šta?! Mora biti nešto, mooooora! Sastanak? – Ne. Ispit? – Ne. Neko ime, čudna reč, nešto za komarce, recept za šnenokle, koji nikako da upamtim? – Ništa. Belo. Da l’ je moguće da me ništa ne čeka, niko/ništa mi se ne nada? Slobodan dan? Zastrašujuće! Kako ću ustati u dvanaest, kako? Ne umem da prespavam pola dana. Kako ću da dangubim ostatak dana, a da ne pogledam na sat? Hjo, ovde nešto smrdi. Neka zavera, garant! Mozgam, mozgam, vratim se u krevet, pa zažmurim. Ustanem. I dalje je prazna! A skoro da sam sigurna da imam nešto zakazano! Seti se, seti se, hajde! Neće. Neko se našalio i obrisao mi podatke, bez kojih ne mogu. To je! Ali, pokušavam da se presaberem i – oduzmem se. Zaista, svi ispiti položeni?  – Jesu. Svi sastanci do daljnjeg obustavljeni? – Jesu. Sva upisivanja ocena? – Gotovo. Insektoubice? – Tu. Imena? – Gala, da, tu! Da li je moguće da sam slobodna? Čudno zvuči. Izgleda da jesam. Okej. Nego, šta se radi kad si slobodan uopšte?

amor-beautiful-blanco-cool-corazon-blacksheep.rs

Da idem u šoping? – Ne volim. Na kafu? – Ne sedi mi se. Čitam? – Sve naslove sa police sam prekrižila. Jedino što mogu je da odem kući. Pa, da, kuća! Kako mi to ranije nije doprlo do mozga? Beograd me ne želi više. Briše mi beleške, o provinciji mojoj potura mi snove, pa da, to je jasan znak! Čak je i drage neke ljude oter’o kućama! Zamisli! Ljuta sam! I, da, otići ću i neće me biti do oktobra i biće ti žao! Pakujem se. Čitav ormar prevrnem. Ne ostavljam mu ništa svoje. Idem kući! Tamo makar nema GSP- a, ne moram da se guram sa penzionerima i borim za mesto. Ne moram da se kupam u znoju. Ne moram da trpim raznorazne miomirise. Ne moram da brinem da l’ će me neko pokrasti. Ne moram da plaćam kafu dvesta dinara. Ne moram da se borim sa hibridnim komarcima nezaprašenim. Pogrešno zaprašenim, zapravo. Zato i jesu hibridni. Teorija zavere, da. Fino je to promislio. Samo nije uzeo u obzir da nisam jedina u njemu. A možda on voli da ostane sam ponekad, da gleda u sunce, malo  iskulira? Možda. Kupa se na Adi, uz zvukove nekog letnjeg hita. Sladunjavog, naravno, a kako drugačije? Uz pivo. Ali, ali, ali, ali, hoću i ja to pivo na Adi uz zvukove sladunjavog letnjeg hita dok topli vetrić najavljuje letnju kišu, koja se obruši na par minuta, a niko ne traži kišobran, samo se smeje! I ljubi, ako ima sa kim da se ljubi. I jede pljesku, jer na Adi je merak jesti pljesku, da. I igrati karte. I možda komentarisati guzicu One. Nije što volim, nego što moram. Uselila mi se u vidokrug. Još čita knjigu Ive Štrljić! Nemam ja ništa protiv gospođice prve i gospođice druge, al u paketu su mi crtać. A možda sam malo preterala s pivom.

Ou, pa čekaj, ja sam to zaspala malo! Ho hoo, koji san, kao Beograd me ne voli, ja se pakujem i odlazim u svoju provinciju, a on ovde ostaje na Adi, a zapravo i ja bih da ostanem na Adi, hahaha, malo sam preterala sa pivom sinoć, i na javi i u snu!

Ustajem, odlazim do kupatila. Na tom dugačkom putu – jer sanovnom čoveku svaki je put dugačak, nailazim na frižider i na njemu tablu. Magnet – tabla, Chupa Chups, za porukice. Poklon za vernost. I na tabli samo jedna stavka: Leto.

Autorka: Hristina Petrović

Fotografije: favim.com

1 Komentar
  • Todor Dulovic
    Objavljeno 20:53h, 09 jula Odgovori

    Bravo!

Ostavi komentar