Džek London: „Verovao sam da život nudi nešto bolje i znao sam da ne može biti mnogo gore“

Čast nam je da razgovaramo sa autorom brojnih dela, među kojima su svakako najpoznatija „Beli očnjak“, „Zov divljine“, kao i mnoga druga.

Dobar dan, gospodine London. Pre svega želimo da Vam zahvalimo što ste pristali na ovaj razgovor, više od veka nakon Vašeg stvaranja.

Hvala Vama što ste me pozvali. Pisac obično ne dobija priliku da posthumno opravda svoje stavove i sagleda ih iz neke buduće perspektive.

Baš tako. Zbog toga smo se potrudili da pripremimo pitanja na koja niste ranije odgovarali. Ali pre svega, recite nam malo više o Vaših čuvenih hiljadu reči dnevno. Takva odluka i istajnost zaista su impresivni.

Da, moje čuveno pravilo, kako ga kritičari i čitaoci nazivaju. Vidite, ja jesam bio pisac, ali sam pre svega bio radnik, samim tim navikao na stalni, težak rad. Upravo je to radničko u meni stvorilo od mene pisca. Ne znam da li sam rođen kao pisac i da li se ljudi zaista takvi rađaju. Znam samo da sam imao šta da kažem i to sam radio na jedini način koji mi je bio poznat – radom. Disciplina mi je bila neophodna, samim tim i cilj, kvota koju treba ispuniti, smena koju treba završiti, hiljadu reči kojih treba napisati.

Spominjete rad kao sredstvo umetnosti. A kako biste opisali Vaš put od radnika do umetnika, prelazak iz radničke klase kojoj ste tako dugo pripadali u svet svetski poznatih stvaralaca i konačne finansijske stabilnosti?

Rođen u vremenu i uslovima koje mi je život namenio, nisam imao mnogo izbora. O tome može posvedočiti svaki moj savremenik koji je pripadao radničkoj klasi. Sve što smo mogli bilo je da radimo. Teški fizički poslovi i duge smene u fabrici bile su način da preživimo. Retki od nas su se usudili da sanjaju, još ređi pokušali da te snove malo približe. Mene je izdvojilo to što sam upravo o tome i progovorio. Verovao sam da život nudi nešto bolje i znao sam da ne može biti mnogo gore. Nikada neće nestati konzervi koje treba slagati, teških mašina nad kojima moraš stajati satima da bi imao za polupristojan obrok. Polupristojan život. Jednostavno nisam mogao da prihvatim taj život radne životinje. Nije bilo toliko do novca, već do samog života. Nikada se nisam bolje osećao nego dok sam plovio morima i istraživao svet. Pisanje je pružilo sličan osećaj slobode. Stvarao sam svetove koji su bili moji i koji su mogli biti svačiji. Ispunjenost je došla upravo kada su postali svačiji, kada me je publika prihvatila. Novac je bio samo prijatna olakšica koja je uz to dolazila. Čak i nužno zlo nekada.

Govorite o uslovima u kojima ste rođeni. Da li mislite da bi Vaše stvaralaštvo bilo drugačije da ste rođeni u drugoj porodici, višem staležu i pohađali prestižne škole?

Svakako da bi. Poznato je da sam obrazovanje, kao i mnogi tada, sticao sam. To je imalo svojih prednosti. Birao sam šta ću da čitati, koje ću teme istraživati. Da sam se školovao u pravom smislu te reči verujem da bi me neizbežne smernice odvele drugim putem, možda suzile moja interesovanja. Ovako, mogao sam da istražujem ono što sam želeo i kada sam želeo, bio sam na jednom mestu dok sam mogao da podnesem kolotečinu radničkog života i putovao kad god je pretila da me uguši. Bio sam praktičan čovek u praktičnom svetu i pisanju sam tako i pristupao.

Poznati ste i po oštrim kritikama kapitalističkog društva. Odlika Vašeg vremena bila je izrazita klasna podeljenost, protiv koje ste se svojim delima borili. Da ste rođeni u našem vremenu, kada je takva podeljenost prevaziđena, da li mislite da bi i Vaše pisanje bilo drugačije, sada kada je ta borba dobijena?

Da li je zaista dobijena? Morao bih malo duže da živim među vama da bih video šta je ovaj vek promena doneo, ali čini mi se da se suštinski ništa nije promenilo. Da, zvanično ste izbrisali klase, zagovarate demokratiju, ali sve što ja vidim je da su bogati i dalje bogati, a ostali… Ostali su razdeljeni u mnogo slojeva, i dalje podređeni bogatima. Čak bih rekao da u vašem društvu vidim nešto gore. Vidim robovlasništvo kog nije bilo ni u mom vremenu. Najgore od svega je što ljudi sami biraju da robuju, samo su lance zamenili maskama iza kojih se kriju i ne priznaju svoju situaciju. Jedino što je različito je  što mi nismo imali mogućnost takvog licemerja. Nego, da odgovrim na Vaše pitanje, ako do sada nisam, ne verujem da bi moje pisanje danas bilo značajno drugačije.

Možda našem vremenu upravo i nedostaje kritičar poput Vas. Ipak, neke stvari su se promenile. Radnici možda nisu dobili sva prava, ali žene jesu. Da li je to možda donelo promene  kojima ste se nadali dok ste pisali roman „Kralj alkohol“?

Ah da, željena pobeda žena nad alkoholom. Šta da Vam kažem osim da me je stari Džon Barlikorn* još jednom prevario? Ako ste pročitali ovaj roman poznata Vam je moja borba sa njim. Mislio sam da su žene jedine prave ratnice spremne na tu borbu, da će doneti prohibiciju i konačno spasiti muškarce iz zla kome nisu mogli sami pobeći. Umesto toga, žene su, izjednačivši svoja prava, uletele pravo u zamku alkohola i postale ravnopravne u ovoj izgubljenoj borbi. Uzdao sam se u njih kao majke, sestre i supruge, previdevši da su u suštini samo ljudska bića kao i mi, nemoćne pred dostupnošću alkohola, kao i mi. Tada sam mislio da sam realista, dok su me neki nazivali pijanim pesimistom. Sada vidim da sam oduvek bio samo još jedan idealista.

Pomenuli ste Vašu borbu sa alkoholom. Kako su se Vaše žene nosile s tim?

Da nisam ja pomenuo, Vi biste. Nažalost doveo sam svoj život u neraskidivu vezu sa alkoholom i nemoguće je zaobići tu temu. Što se moje prve žene tiče, znam da joj nije bilo lako. Najveća poteškoća tog braka bio je nedostatak ljubavi. Osudio sam nas na propast od samog početka jer nikada nisam zaista voleo Bes. Alkohol nije odigrao veliku ulogu u našem odnosu. Najveći krivac bio sam ja. Voleo bih da mogu da kažem Bes koliko mi je žao zbog loših godina koje je proživela pored mene. S druge strane, moja druga žena Čarmien bila je i ostala ljubav mog života. Moja divna, dobra Čarmien. Ostala je sa mnom do samog kraja, želela da veruje u moja lažna obećanja, nadala se promeni koju sam često olako nudio. Govorilo se da sam pred smrt voleo još jednu ženu pored nje. Dozvolite da iskoristim ovu jedinstvenu priliku i otkrijem da nisam. Čarmien je bila moje sve, zauvek. Žao mi je što sam joj toliko otežao, ali tako je kada bela logika pomuti um. A moj je godinama bio pomućen.

Bela logika je način na koji ste opisivali stanje čoveka duboko slomljenog pićem u već pomenutom romanu „Kralj alkohol“. Opisali ste ga kao poluautobiografski. Da li to znači da ova potresna ispovest zaista opisuje Vašu borbu ili je delom fikcija?

Da, jednom sam upotrebio izraz poluautobiografski i vidim da se odlično primio, traje duže od jednog veka. Vreme je i da objasnim to polu. Događaji koje sam opisivao nisu uvek bili sasvim moji, nisu bili precizno opisani. Pisao sam roman i izvesna doza prepravljanja bila je neophodna, svaki pisac će to razumeti. Isto tako bilo je i onih događaja koje nisam preneo na papir tada. Ipak, osećaj je bio stvaran. Osećanja takođe. Borba je bila prava, teška i iscrpljujuća. Za mene i kobna. To je bilo ono što sam rečima pokušao da prenesem svojim čitaocima. Želeo sam da im pružim uvid u užase bele logike i možda nekoga od njih spasem, kada već sebe nisam mogao.

Govorite o alkoholu kao o svom kraju. Da imate šansu da proživite sve ispočetka, da li bi ovaj put bilo drugačije?

Alkohol jeste bio moj kraj, moj početak i početak mog kraja. Da imam priliku, znam da bih pokušao drugačije, ali ne znam da li bih uspeo. Džon Barlikorn je težak protivnik i najveća greška je misliti da možeš lako da pobediš. Zavaravao sam se da mogu da ga kontrolišem, dok je zapravo on kontrolisao mene, sve do samog kraja.

Vaš život završio se prerano. Da li je to bio Vaš izbor ili odluka nije bila Vaša?

Pitate me da li sam se ubio. Znam da se o tome godinama pričalo nakon moje smrti. Razočaraće Vas saznanje da ni ja nisam sasvim siguran. Znam da je bela logika bila ubica mog zdravlja, a da li je povukla i poslednji potez ne znam. Svoje poslednje trenutke proveo sam na terasi, u magnovenju užasnih bolova, koje sam pokušavao da ublažim morfijumom. Znam da sam želeo da bolovi prestanu. Ipak, ne znam da li sam namerno uzeo preveliku dozu morfijuma koja me je konačno odvela u smrt. Mislim da sam želeo da živim, ali ne bih bio prvi kog je stari Džon prevario.

Gospodine London, hvala na ovim rečima. Verujem da će čitaoci biti zadovoljni odgovorima na do sada nepostavljena pitanja.

Hvala Vama što ste mi pružili priliku da još jednom progovorim.

*Džon Barlikorn – personifikacija alkohola iz romana Kralj alkohol

Razgovarala: Dunja Milkov

Fotografija: rfi.fr, sfchronicle.com, american-lit.niv.ru

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.