Dva reda instagrama

Zamisli taj život bez filtera, u kome sve deluje kao priča u slikama. Lepo, lepše, Instagram.

 – Šta misliš, da li se ovi ljudi svađaju?

– Naravno da se svađaju.

– Misliš da su srećni?

 – Je l’ to zbog nečeg posebnog sad važno? Kaži mi, molim te, da ne porediš život sa onim što nađeš na Instagramu!

Ne poredim. Sve i da mi nekad padne na pamet, znam da sve to nema veze. Zvuči kao najgori kliše svih vremena: važno je ono što je u nama. Ali ipak zaustim i kažem:

– Samo mi nekad dođe da mi život sve vreme bude kao dva reda Instagrama.

– Bilo bi ti dosadno.

Ne znam za dosadu, ali dokolica mi treba

Na primer, samo da se umotam u ćebe kao palačinka i da gledam film. Neverovatno je kako se svi pojmovi redefinišu kad imaš posao i decu. Nekad je gledanje filma, celodnevno, maratonsko, bioskopski ljubavno bilo normalna stvar. Kao jutarnja kafa, doručak ili disanje.

Čitanje o zanimljivim ljudima do kasno u noć, pa onda maštanje pod pokrivačem. Da li bih smela da skočim padobranom? Smela bih, što ne bih smela! Uf. Možda se ne bih lepo dočekala. Šta ako mi se iskrivi lice od vetra? A šta ako ti se iskrivi duša od hodanja po zemlji?

Dokolica je romantična, a sanjarenje osvežava. Hteo ne hteo moraš da igraš po nekom pustolovnom taktu.

Želim: mekano ćebence i da mesec lampa osvetljava lica u sobi. Želim: senke na zidu koje okrilate od poljupca. Želim vreme za nas.

Nekad je bilo lako. Samo pozoveš poznati broj telefona ili se okreneš na drugu stranu kreveta. Znali smo da smo srećni – nismo mogli da zamislimo koliko.

– Mi smo srećni i sada.

– Jesmo. Šta ti je?

– Ne znam, volela bih malo više te bezbrižne, romantične sreće, a malo manje priče o deci, poslu i parama. Sećaš se naših razgovora od pre?

– Sve je to tu još, kako ono ti kažeš: sledeće godine biće bolje?

Žmu je majstor zadirkivanja

Čoveku jednostavno nema premca. Na svako pitanje ima odgovor. Uglavnom šaljiv. Uglavnom njemu smešan.

– Nije smešno, stvarno mi nedostajemo. Samoj sebi nedostajem.

– Razumem te, ne ljuti se odmah. Šta da ti kažem. Sledeće godine biće bolje?

– Neću više ništa „sledeće“ da čekam. Hoću sve sad.

– Stavi to na Instagram. – kaže Žmu.

– Hoću, u dva reda, je l’ znaš?

Ponekad samoj sebi delujem kao roman koji pišem godinama

Dobra ideja koja nikako da se realizuje. Misao koja sve vreme stoji na vrhu litice i čeka da skoči. Jer se plaši, jer nema vremena, jer sledeće godine biće bolje. Pa golicam samu sebe tako što napišem neki red u dnevniku, postavim neku lepotu na Instagramu ili samo zabeležim negde, na nekoj unutrašnjoj oglasnoj tabli.

Nisam Miljković, ali ne mogu da se ne zapitam: Hoće li Instagram umeti da peva kao što je život maštao o snu?

Hoću li umeti ponovo da zalutam između dva stiha, k’o između dva rafa u supermarketu? Čime ćemo okrenuti klepsidru kad istekne sav pesak, ako se zaboravimo u tom svakodnevnom nečudesnom životu?

 – Čudesno je, mako. Čak i kad tako ne izgleda.

– Šta je čudesno?

– Život, jer smo mi u njemu.

– Sa Instagramom?

– Ma sa svim prilozima.

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Ostavi komentar