Dugogodišnji prijatelj

  ( To je morao biti Bog)

Ne, nisam verovala u Boga nikada, odgovorila je Blabla svom dugogodišnjem prijatelju. Bio je to jedan od onih dokonih razgovora, dok čekate autobus koji će vas odvesti do željene pivare, kafane ili čega već… A on je bio sasavim smiren, za razliku od Blabla. Mislim na njenog dugogodišnjeg prijatelja. Bio je to mladić izuzetno nežnih crta lica, duge crne kose, ali najviše od svega omamljivale su njegove poput mora plave oči koje bi mogle podsetiti na beskraj. Znam da to zvuči izlizano i sve, ali i sama Blabla bi vam potvrdila sve oko očiju.

– Dugo sam razmišljala, mislim da nema potrebe da kupujemo cveće, to svi uzimaju, to mi je kliše…

– Da, Blabla, ali ne ideš na slavu, ideš na…

– Znam gde idem, ne moraš mi soliti pamet, odbrusila je Blabla svom dugogodišnjem prijatelju.

– Dobro, znam, znam… Ja sam te u sve ovo uvalio, ali moraš me razumeti, Blabla!

– Da, Blabla će uvek saslušati, Blabla će uvek pomoći, Blabla će čuvati tajne… Navikla sam!

– Nisi navikla…

– Šta mumlaš?

– Nisi navikla!

– Zašto se dereš na mene? A ja ti još pomažem u ovoj ludosti, pf…

Autobus je stigao i njih dvoje su zauzeli prva slobodna mesta u autobusu koji je bio poluprazan. Oni su bili od onih ljudi koji će zauzeti prvo slobodno mesto, iako je gotovo ceo autobus prazan, to bi bili samo uzalud potrošeni koraci za njih.

– Znaš, Blabla, ja ću izaći stanicu ranije…

– E to nisam znala!

– Stvarno nisi znala?

– Naravno da sam znala, idiote!

– Izvini…

– Znaš, ponekad se zamislim zašto mi je toliko stalo za tebe, dugogodišnji prijatelju…

Onda su ćutali neko vreme dok je autobus poput mača koji probija srce tutnjao kroz pljusak. Autobus je bio star, zvuk motora bio je umirujuć, makar za njih dvoje, njih bi takav zvuk uspavljivao. Isto je i sa zvukom fena, usisivača i tako tim… Ali njima danas nije bilo do spavanja, iako nisu spavali već gotovo dva dana. Razlog za sve to teško je objašnjiv, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da smo već na samom kraju naše priče koja skoro da i nije počela.

– Ne znam, ipak mislim da Bog postoji negde, da nam svima pruža šansu za popravni… Mislim, pogledaj mene. Ja više i nisam čovek, onaj koji sam bio makar, ali evo me, tu sam, pored tebe Blabla.

– Ako ćemo o svemu tome, to nije Bog, to je samo jedna obična prevara! Suluda, nemoralana, kriminalana prevara!

– Blabla, to i jeste Božja kazna… Previše laži, prevara, razočaranih ljudi. Ne mogu sebi oprostiti takve stvari, to je sigurno… To je morao biti Bog.

Blabla je zaplakala.

Na jednoj od stanica u autobus je ušla mala ciganka koja je prodavala cveće. Pristojno im je prišla i ponudila im da isto kupe.

– Rekla sam da je to kliše!

– Ne! Izvini devojčice, daj mi buket tog cveća i ne misli da moja prijateljica viče na tebe… Izvini, molim te.

– Dobro bre… 500 dinara, nezainteresovano je odgovorila mala ciganka.

Dugogodišnji prijatelj Blabla izvadio je novčanicu iz svog džepa i pružio je ciganki.

– Hvala ti, Bog te blagoslovio, odgovorila je i sišla na sledećoj stanici.

 – Jesi li čula Blabla, pomenula je Boga… On jeste umešan u ovo!

Blabla je udarila šamar svom dugogodišnjem prijatelju, te ga je odmah nakon toga snažno zagrlila. Plakali su tako zagrljeni makar pet minuta.

– Znaš, Blabla, ja silazim na sledećoj stanici.

– Ostani… Nije kasno, ostani.

– Znaš da ne mogu… Pogotovu ne mogu tamo. Zbogom dobra moja Blabla…

Blabla nije imala snage da bilo šta izgovori, te je samo okrenula glavu prema prozoru i promuljala nešto sebi u bradu. Njen dugogodišnji prijatelj gledao je u nju još nekoliko trenutaka, dok se vrata autobusa nisu otvorila. Malo, neverovatno malo je falilo da ostane, ali je u poslednjem trenutku samo istrčao iz autobusa… Blabla nastavila je da gleda u pravcu neprekidnih kišovitih polja…

Sve što ste trebali da znate ili makar delićem osetite u dubini svoje duše rečeno je. Blabla je, okružena stotinama ljudi slušala sveštenika koji je krenuo da drži opelo…

– Danas se draga braćo i sestre opraštamo od našega dugogodišnjeg prijatelja…

Autor: Milan Mažibrada

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.