30 jul Dok ne zađe sunce
na obali mog sna,
dok okean šalje celofan da obavijemo oko naših zglobova
kako bi nas odvukao budne,
oblaci zaslepljuju svetlo i sreću,
vreme je samo sutra ili juče,
a voda pronalazi boju i bez meseca,
i savija se i ispravlja,
i savija se i ispravlja,
i tako sredina između nas nestaje.
a ja, zahvaljujući tebi,
ostajem da plutam.
i govorim ti
da ostaneš pored dok ne zađe sunce
kako bi ove preostale nesigurnosti
isparile u vetru,
komad po komad,
poput narandžastih latica
koje su glasne kao iskušenje,
mekane kao tvoja bedra,
raširene kao oluci na krovovima
dok bacaju senke na pločnike u sumrak.
i tek kada padne mrak,
ja ću potražiti
renesansne muzeje,
katedrale,
stadione,
da mi dosađuju u tvom odsustvu
jer ipak
stvaramo trenje između naših šibica
iako ga konstantno ometaju vetrovi
koji ni sami ne znaju kuda duvaju.
senke će lebdeti,
usne se preskakati,
a naši prsti će i dalje mirisati na sumpor
čak i kada budemo bili na katalonskoj plaži
i privrženo reciklirali naše reči,
i redove između njih
kao i slogove koji se zategnu pa opuste
dok savijamo naše reči i noge
uporedo sa koracima koji idu unapred
i gaze reči koje padnu oko naših nogu
dok vetar nosi celofan koji vraća okeanu svu nesigurnost
i tako čini da je svaki sutrašnji dan petak.
samo ostani pored dok ne zađe sunce
Autor: Mladen Marinković
Fotografija: Anton Darius @Unsplash
Sorry, the comment form is closed at this time.