Dok imaš snage u nogama

Ako noćas umrem,
možda će ti ujutru biti žao.
Jer ćeš misliti,
da su sa mnom,
umrle i sve tvoje šanse
da budeš čovek.
Bolji ili lošiji,
nego sad.
Možda ćeš nemo,
položiti moje telo.
I verovati,
da sam ga ja, samo koristila,
dok je moglo da mi služi.
A sada se preselila,
u neki drugi oblik,
formu po mojoj meri.
Nestalna,
ću je doveka menjati.
Možda ćeš obići mesto,
gde mi leže kosti.
I ispoštovati sve verske intervale.
Možda ćeš narednih godina,
na dan moje smrti,
položiti nekoliko divljih cvetova.
Preko uglačanog crnog mermera.
Zakleti se da ćeš dolaziti,
sve dok imaš snage u nogama.
I verovati da me takvu,
više nećeš znati.
Da te boli,
što me tvoja deca neće upoznati.
I da mi rođendane,
ne možeš zaboraviti.
A onda će ti rokovnik,
za mene biti premali.
Pa me se samo,
posle nekog sastanka,
u kafani setiti.
I zaliti dušu, za moju dušu.
Sve ređe ćeš,
divlje cveće na mermer donositi.
Jer baš tog dana,
moraš klince na trening voziti.
Ili unučiće u vrtić voditi.
Živećeš.
Onako kako živi svako,
čije kosti nisu natopljene,
iz zemlje vlagom.
Dok imaš snage u nogama.
A onda sa ukrštenim rukama,
na grudima.
Leći pored one,
koja je sve tvoje odgajila.

Autorka: Dragana Marković

Fotografija: Dragana Marković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.