Dobro došao u zaborav

Kada sam te upoznala tražio si da pišem priče stalno. Rekla sam ti da je to nemoguće, jer za ljude poput mene treba malo više od izmišljanja. Moje priče nisu fikcija, rekla sam ti. Moje priče su istina. Ne nužno moja, jer o sebi najmanje pišem. Zašto, pitao si? Rekoh ti da nemam neki poseban razlog, možda samo taj da ne volim da drugi čitaju moju dubinu. Moja inspiracija su ljudi oko mene. Ne moraju biti poznanici niti prijatelji. Može to biti neko prolazan. Rekao si da moje priče imaju neku čudnu moć. Da se pretvaraš u lane dok ih čitaš, i da ti tijelom svaka moja riječ klizi. Nisi ni slutio da ću jednom napisati priču o tebi. Da ćeš biti glavni glumac. Onaj loši. A ja baš i ne volim loše uloge. Doduše, loše uloge ne postoje – samo postoje loši glumci. Smjesti se udobno i pročitaj istinu o sebi, muškarčino.

Sjećam se zime u Februaru kada si mi pričao kako je, ta neka, bacala cvijeće koje bi joj ti ubrao i poklonio i kako ti je to kidalo dušu. Nisam ni ja shvatala kako jedna žena može potcjenjivati cvijet koji je samo ubran za nju, a radovati se buketima iz cvjećare koji su ubrani za prvog koji dođe da ih kupi. Ja sam tog mjeseca bila pomalo ranjiva, pomalo povrijeđena i pomalo zbunjena. Kao da sam tek počinjala shvatati da izdaja nikada ne dolazi od neprijatelja. Kada biste mogli sada pročitati moj um, bili biste u suzama. Hodala sam gradom, kupovala rućno izrađene vrećice napunjene lavandom i kitila sobu njima. Jednu uvijek držim pored jastuka. Njen miris mi vraća slike koje sam željela tih mjeseci spaliti, a one su se stalno vraćale. Ti si mi pomogao da ih ne spalim, već samo odgurnem u stranu – kao neku uspomenu iz grada koji sam nedavno posjetila.

Pričala sam ti da svoju bol ne znam lupiti od zid i potući se sa njom, a ti si mi rekao da ću odgovore na neka svoja pitanja naći u Mariu Puzu. Govorio si mi to one noći kada smo, do kasno, sjedili u turskoj kafani i dok sam promrzle ruke grijala aromama čaja. I sada osjetim mješavine tih aroma, baš kao što osjetim i aromu gorčine tvojih laži. Sve sam slike ubacila u folder „smeće“, sem jedne. One na kojoj mi usnama kosi šapućeš da je vatra koja miriše i opija. One na kojoj sam ti prepričavala scene sa predstave Ženidba. Kako sam se divno provela i kako mi se maskara razlila po licu od smijeha. A meni je to bilo simpatično. Kako sam potajno i djetinjasto zaljubljena u Potkoljesina, kojeg glumi moj najdraži glumac, i kako bih voljela da sam njegova Agafja. Gluposti, naravno da nisam zaljubljena ali ja sam žena koju ireala jako relano uvuče u svoju zamku. Govorio si kako ti je to kolega s posla i kako je sretno oženjen, a znao si da ja to znam, kao što si znao i da znam da ti je to izazvalo ljubomoru. A nije bilo potrebe, već sam bila zaljubljena u tebe.

dobro_došao_u_zaborav_blacksheep.rs

Sjećam se kako si mi pred sam početak predstave poslao poruku da izađem ispred Pozorišta samo da me vidiš na pet minuta. Ne znam ni kako sam izašla, a ni kako sam se vratila. Zna Ana. Ona je ovu curu, koju ne želim u sebi izgubiti, gledala mojim očima. Znam samo da mi je tijelom strujalo hiljade nemirnih leptirića. A svakog si ubio! Znala sam da nisi tu, ali sam te sve vrijeme tražila očima kao što te i sada tražim u svim ljudima dok hodam gradom, a ne želim da te sretnem. Ne znam kako bih ti objasnila strah koji nosim a koji samo uspijevam prenijeti na papir. Tražim te, čak i nakon tvoje izdaje. Tvojih laži. Jer mislila sam da si čovjek kojeg sam čekala sve ove godine. Čovjek koji je došao nakon svih onih kvazi muškaraca koji su mi prodavali svoju ljepotu, a znali su da sam žena koja nikada ne kupuje ništa što je na akciji. Pokazivao si mi da si ti taj. Kroz svo cvijeće koje si brao za mene, od njihovih latica ispisivao moje ime, slikao i slao mi porukama. Kroz snježne klupe na kojima si crtao srca i u njima naše inicijale. Kroz sve one zajedničke prepješačene kilometre. Kroz naše noći, jutra, i rane zore dok pijemo kafu a Sarajevo se budi u novi dan. Kroz osmijeh kada ti kažem da imaš zavodničke oči a ti na to kažeš: One su samo tvoje! Sjećam se kako si mi svako jutro u sedam sati, prije posla dok ispijaš kafu u nekim od kafića, slao slike dok sam bila u Njemačkoj. Ja sam tih dvadeset dana, hiljadama kilometara od tebe gledala japansku trešnju kako cvjeta i pisala ti da ćemo jednu takvu vidjeti i u Japanu. Državi koju oboje volimo. Jedva sam čekala da se vratim i da ti se bacim oko vrata dok mi pričaš šta su šaputale naše klupe dok sam bila odsutna. Sjećam se ja, bolan, svega. I načina na koji si mi ruke držao i govorio kako su najljepše. Kako si ih stalno mirisao. Kako si izlazio iz Pozorišta da me nazoveš, jer ti nisam odgovorila odmah na poruku. Sjećam se svega, pa i momenta kada si samo nestao. Kao da ti nikada ništa nisam značila. Kao da sam bila još jedna prolaznica na peronu tvoga života. A znao si me. Znao si da sam žena kojoj je sve to s tobom sasvim dovoljno da bude sretna. I bila sam. Znao si da je za mene cvijet koji mi ubereš nešto što ponesem kući i stavim između stranica knjiga s kojima navečer zaspim.

Znao si i da sam preponosna. Da nikada neću dušu prodati đavolu. Da nikada neću pogaziti svoje principe i da nikada neću kamčiti ljubav. Znao si da volim istinu, čak i onu najgoru, ali istinu. A ti si nestao sa lažima. Zar je to sve što si mogao od sebe da mi ostaviš? Zar je to sve što jedan „glumac“ nudi svojoj partnerki u predstavi. Nije, jer ja znam za predstave koje završe razjašnjeno. Bez misterije. Ja sam krivila Potkoljesina što je kočijom pobjegao od Agafje i ostavio je bez objašnjenja, ali sam ga opravdala jer sam doživjela njegov strah u početku. Ljeto me čini osjetljivom, ali sam te dane pregurala. Nisam te čak ni isplakala. Kao što žene obično rade. Ja sam te odgurala, jer s tvojim odlaskom mi je srce puklo. Iščekujem jesen. Pord kreveta držim cimet i narandžu, jer moju dušu je tako najlakše izliječiti. Ispraznila sam emotivni prtljag i želim ga napuniti pričama o ljudima koje volim, ljudima koje vidim da se vole i inicijalima na klupi u Vilsu. Da joj strahom podebljam slova. Tuga je zadnji čin ljubavi koji možemo dati ljudima koje smo nekada voljeli; neke se promjene dese duboko u nama i pretežno smo mi jedini koji znamo za njih. Ova moja bol nije bol koja boli, nego bol koja mijenja.

Gradsku vrevu sam zamijenila planinskim livadima. Cvijeće mogu ubrati i sama sebi. Možda mi jedna latica otkrije tajnu šta znači kada je kidaju ruke koje ne znaju da miju. Ne dam ovu djevojčicu iz sebe. Ljuljam se na Velikom polju, ručam na Bjelašnici i pijem kafu na livadi. Uz miris svoga omiljenog parfema i ukus stranica bijele hartije. Ženi poput mene je to i više nego dovoljno.

A ti Puza, ne čitaj više, njemu je izdaja bila kukavički potez vuka koji živi u lantovoj koži!

 
Autorka: Azra  Obuča

Fotografije: lunchclick.co

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.