Divljakuša

Beogradski klubovi su fantastična stvar. Ne moraš čak ni da učestvuješ,  možeš da stojiš i gledaš – momke koji pokušavaju da se nabace devojkama. Devojke koje pokušavaju da ih drugi momci vide. Konobari koji krišom toče sedmo pivo. Ljude koji stoje sa strane i pričaju. To sam i radio to veče kad sam video jednog zvrka kako igra. Kratka crna haljina, duga plava kosa. Odpozadi je delovala i više nego razlog da priđem. S preda kao da treba da je vodim kući kod roditelja. Divlja, mlada i nezainteresovana ni za šta osim za muziku i igru.

Lutko, je l’ imaš dovoljno godina da budeš budna? – prišao sam joj posle računanja koje godiše to danas može da bude i koliko ima godina.

-Kad si ti krenuo da izlaziš, u ovo vreme se vraćalo kući, zar ne? – smejala se i pila neki previše šareni koktel za moje već pripite oči.

Mlada, bezobrazna i jezičara?

-Drago mi je, Sofija.

To ti nije pravo ime, malena?

Jeste! – uvređeno se odmakla malo.

Čuo sam te kako onom liku kod šanka govoriš da si Jovana.

-Ah. – snužidila se. –  E, nemam ti ja običaj ni vremena da pričam sa muškarcima na žurkama.

A što si sad napravila izuzetak?

-Sladak si.  – reče i nasmeje se.

Sladak sam? Kunem ti se, dugo mi niko nije rekao da si sladak.

-Videla sam te tamo kod prozora.  Dobar si frajer, hoću reći zgodan si.  – zaključi i povede me odatle.

Jeli smo pljeskavice na Banovom brdu. Tamo je rekla da ima dobrih, ali je pre toga morala da proveri tačno gde, jer nikad ih nije jela na tom mestu. Posle smo preskočili u dvorište neke škole.  Ona je bez problema to izvela iako je bila u kratkoj crnoj haljini.

Divljakušo, šta radiš na žurkama, ako ne pričaš sa muškarcima? Znaš koliko si srca slomila kad si otišla sa mnom?

-I tvoje ću uskoro, ne brini.

Ma, daj, odgovori mi.

-Igram.

Ne ljubiš se?

-Ne na žurci.

Kako se zoveš, moralna?

-Ako ti kažem moramo da se ljubimo posle. I da se skidamo goli.

Ja nemam ništa protiv.

-Nemaš sad.

Neću imati ni ujutru.  – nalaktio sam se tako da mi je njena duga plava kosa bila tačno kod nosa. Mirisala je na parfem, iako je u klubu bilo mnogo dima. Okrenula se i preko ramena me pogledala.  Bezobrazno, dosta bezobrazno.

-Kako ti kažeš.

I samo da ti kažem, nisi ti toliko neodoljiva.

-A, šta ću kad ti tako misliš.

Nekoliko meseci kasnije, ležala je, a ja sam sedeo za kompom i puštao muziku.

-Ostavi ovu. – reče i poče da igra. Gola, prelepa, znojava, prljava, predivna i divlja.

Nešto fali.

– Kako to misliš? – nije otvorila oči da pitanje bude uverljivije.

Mislim da sam se zaljubio.

-Nisi, maleni, samo si i dalje pod utiskom.

Mislim da te možda i volim.

-Sad već preteruješ.

Nismo se mesecima videli. Javljali su mi gde je, sa kim je. Uglavnom bezopasno.  Jebiga, ipak je bila neodoljiva i užasno, bolno i lako voljiva. Bio sam očajan.  Onda sam je video na nekom festivalu na otvorenom. Stajala je i gledala neku skalameriju.

-Ja ti se u ovo ništa ne razumem. U brojeve da. Jednačine i nepoznate, ali u ovo. Baš nebuloza. – znao sam da me je videla. Možda i nije, možda je shvatila po disanju da sam ja. Posle nekog vremena jebanja zapamtiš kako neko diše. Makar sam ja mogao.

To je instalacija.

-Šta god.

Još si mlada da shvatiš.

-Hoćeš li me pitati?

Šta?

-Kako šta? – okrenula se ka meni. Bila je preslatka, kako je do sad nikad nisam video.

Ne znam na šta misliš, divljakušo. – smejao sam se.

-Da li te volim! Čovek sve mora da ti crta! – malo se i nadurila. Sve mi je ovo bilo presimpatično.

Ma ni to ne bi znala da objasniš.

-Pitaj me. – krenula je da me ljubi po vratu.

Ma već znam odgovor. – kako sam rekao, odmakla se.

-Nisi toliko neodoljiv, znaš.

A, šta ću kad ti tako misliš.

Autorka: Dunja Petković 

Izvor fotografije: tumblr.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.