13 jun Dezorijentisani
U levoj ruci držim knjigu sa tvojom posvetom. Onu koju si mi poklonio onomad za dvadeset deveti rođendan. Posvetu sam pročitala toliko puta da mi se čini da su se slova izlizala, od čitanja.
„Živim, dišem, sećam se…“
Tri reči, iza kojih sam skrojila priče. Da li zaista živiš? Kako dišeš? Čega se sećaš?
Na koricama, naziv knjige rečju koja nas opisuje – Dezorijentisani.
U desnoj ruci, balansiram između limenke piva i cigarete. Povremeno spustim pivo, da okrenem stranu. Cigaretu ne ispuštam. Palim jednu za drugom.
Trava na kojoj sedim je meka. Što duže sedim čini mi se da postaje mekša. Možda i sama postajem trava. Zelena i meka. Mirisna kao ona pokošena. Tako se i osećam.
Predugo već sedim ovde. Kad odvojim pogled od knjige, pogled mi puca na reku. Od ove knjige često odvajam pogled, ne zato što je dosadna, već zato što ima rečenice za maštanje.
Gledam na prazno mesto pored sebe. Oblikujem te u mašti. Izvlačim te iz knjige, iz jedne rečenice iza koje si se sakrio. Zamišljam te do detalja.
Sediš rukama obgrljenih kolena. Pušiš, takođe. Polako uživaš u tom dimu kao da ti je poslednji. Oduvek si bio hedonista. Čujem te kako govoriš.
„Šta bi radila sa krilima, da ih imaš?“
„To je jasno“, kažem, „doletela bih noću tebi. Noću, da niko ne vidi. Jer kad bi znali da imam krila, sigurno bi mi ih sasekli. A to bi bolelo.“, oćutim tren. „Ali, pre toga bih sela na mesec i posmatrala svet. Gradove i okeane. Zamišljam kako čarobno izgledaju tamo gore. Onda bih ti svu noć pričala šta sam videla. I to bi trajalo, jer svet je velik, prepun priča. A ti, šta bi ti sa njima?“
Prolaziš prstima kroz kosu boje nedosanjanog sna. „Obgrlio bih te njima i ne bih te pustio da odeš. Nikada.“, kažeš, sa akcentom na poslednjoj reči kao da tražiš krivca.
„Nikuda, zapravo, i nisam otišla. I dalje sam na staroj adresi, u starim pričama, staroj naravi, sve je toliko staro da mi treba jedno kompletno renoviranje. Kako ti zamišljaš renoviranje duše?“
Smeješ se. Prvi si počeo sa igrom čudnih pitanja. I dalje nam je to omiljena igra. „Duša može vrlo lako da se renovira, samo ako znaš kako. Sve što ti je potrebno jeste gramofon sa iglom koja golica tvoju omiljenu ploču, flaša dobrog vina i par očiju koje umeju da sijaju u mraku.“ Jednim pucnjem tvojih prstiju našli smo se u sobi čudnih zidova. Zidovi su išarani delom crtežima, delom rečima.
„Gde smo?“, pitam.
„U nerenoviranoj sobi tvoje duše.“, kažeš.
Na zidovima prepoznajem neke reči koje si mi govorio. Neke izjave kojima si me bodrio. Pluskvamperfekat naših života. Crteži poput nespretnog kolaža. Nadrealni poput Pikasa. Nedovršene slagalice. Soba je haotična i čudno lepa. Šarena. Nema nameštaja, tu je samo stari gramofon i mnoštvo razbacanih ploča, nekih polomljenih, drugih u komadu. Zauzimam mesto pored njih, izvlačim jednu iz omota, molim se da je neoštećena. Dobro je. Puštam da melodija i stihovi ispune haotičnu sobu. Smeješ se. Voliš moj izbor. Sedaš pored mene, sklanjaš mi pramen sa lica koga nisam ni osetila da golica.
„Zar zaista želiš da renoviraš ovu sobu?“
Ćutim. Osećam. Dišem. Sećam se. „Belo nikada nije bila moja boja. Šareno, da. Dobro mi je u mom haosu. Tu sam, kako se kaže, svoj na svome.“ Bacam pogled na išarane zidove, išaran plafon, na neke razbacane knjige koje do tad nisam primetila. „Možda samo nabavim jedan čarobni ćilim. I par polica. Mogli bismo onda da se sastajemo ovde nedeljom i čitamo jedno drugom stihove. Otkud mi pomisao da uopšte želim da se sredim?“
Smeješ se levim uglom usana. „Zašto nedeljom? Zašto samo nedeljom?“
„Zato što je nedelja najtužniji dan. I zato što ostalim danima moram da odrastem.“
„Ti nikad nećeš da odrasteš. Kao ni ja.“
Stihovi dobro poznate Ljubavne pesme Kjura ispunjavaju šarenu sobu. Moje uši. Moja pluća. Zatvaram oči i kad ih ponovo otvorim nalazim se na istom mestu pored reke. Već je mrak, ležim na leđima, dok neko stoji iznad mene. Gledam nepoznatu priliku naopačke. Pomera usne, nešto govori, ne čujem ga od glasa Roberta Smita.
„Da li si dobro?“, konačno čujem nepoznatog dečaka, kratke kose i milog pogleda. „Verovatno si zaspala, prolazio sam tuda i čuo vrisak i nerazgovetno mrmljanje, video sam da si sama pa sam pomislio…“
„Kako to misliš sama?“, sasečem ga. „Zar ne vidiš da nisam sama. Molim te nastavi dalje, ometaš frekvencije iz sobe moje nerenovirane duše.“
Ispratim pogledom zbunjeno lice i oči koje su još nešto htele da kažu, ali su prećutale. I bolje. Odlazi.
„Zašto si oterala tog finog dečaka. Uplašila si ga. Veštice.“, čujem kako govoriš, sarkastično.
„Zbog tebe.“, kažem. „Svakog finog dečaka uvek oteram. Zbog tebe.“
Autorka: Sanja Petrović
Fotografija: weheartit.com
Sorry, the comment form is closed at this time.