Devojke vs 21. vek

Ovo bi kao trebalo biti moderno doba. Jednakost. Napredak. Jesam li samo ja u pitanju pa samo ja čujem reči poput „očajna“, „sama“ na svakom koraku? Je li to samo ja izigravam terapeuta ženama, drugaricama, poznanicama, sebi? Ne kažem da mi to smeta. Želim da pomognem. Smeta mi ovakvo stanje u društvu. Smeta mi depresija i manjak samopouzdanja, bolest 21. veka koju ženski pol svakog dana prenosi. Zašto se širi i gde je počela ta greška u razvoju da jedna prosečna devojka misli da nije dovoljno dobra za jednog prosečnog tipa i da će ostati sama zauvek ako bude svoja? Stvarno? I pored Googla i otkrića da sve što mislimo/osećamo imamo zajedničko sa toliko ljudi na svetu? Ko je prvi rekao da moraš da izigravaš nedodirljivu kučku (čitaj: ludilo) da bi taj neko trčao za tobom?
Iskreno, muka mi je takvih članaka. Baš danas videh neki takav. „Deset stvari koje bi trebalo da uradiš da ga nateraš da juri za tobom.“ I preko 1000 lajkova i 500 komentara i Boga pitaj koliko deljenja istog drugaricama, koleginicama… Kad ste videli da bilo koji muškarac čita gluposti o tome kako da devojka juri za njim? Misle da je to smešno i glupo. I ne razumeju nas.
Ti „trikovi“ predstavljaju jako pogrešnu stvar današnjih odnosa. Zašto bismo terali nekoga i igrali mu se sa mozgom da bi nas poželeo? Zar nije poenta da smo fenomenalne ovakve? Kad je to neki muškarac pročitao i kad je iskoristio termin „očajan“? Oni nisu krivi za to. Oni su svoji. I samim tim što toliko ne verujemo u sebe i u svoje sposobnosti i vrline, ne dozvoljavamo im da se lepo ophode prema nama i da ih i sami vide.
Bar 50 puta u protekla 2 meseca čula sam kako devojke nisu zadovoljne nečijim ponašanjem ali govore „Ćuti, bar nisam sama“ ili još gore „daj šta daš“.

natalija-kuznecov-blacksheep-rs
Moj deda je šetao sa mojom bakom svakog dana u isto vreme i nijednom nije kasnio jer mu je rekla da to ne podnosi. I samo su se držali za ruke. I zaprošena je posle 3 meseca. Tata je za mamu išao peške nekoliko kilometara cele zime da je vidi na kratko. A sigurna sam da i vaše bake i mame imaju slične priče.
Ova 2016. bila je burna. Kako za mene, tako i za moje prijateljice. Termin „veza bez obaveza“ postao je nova moda 21. veka. A znate li šta to znači? Da damo sve i da se otvorimo ali kao „Nećemo da se vezujemo, jer…“ Jer šta? U čemu je poenta onda? Šta, kao zauzeti smo tobože svojim ultrazabavnim životima? Jer se plašimo da prvi kažemo da postoje emocije?
Moje drugarice su predivne devojke. Sve su prelepe, pametne, interesantne, jedinstvene i dobre. I sve imaju isti problem iako se prilično razlikuju međusobno. Na rubu su da se desi nešto, ali nikako da nađu neki okidač. I onda ostaju u tim polu-situacijama. Zovu me i kukaju i opljuju muški rod – dok im ne odgovore na poruku. Onda jovo nanovo. Ne javljaju nam se i mi pričamo jedna drugoj da „sigurno čekaju da se mi prve javimo“ i onda 5 puta dnevno dobijem istu poruku: „Da li da mu pošaljem nešto?“ Bože sačuvaj da se neko seti da postoji komunikacija i van poruka, uživo recimo.
Ona koja je odlučila da kaže iskreno da se zaljubljuje, ostala je bez ijedne poruke posle toga. Bez objašnjenja zašto je nestao. A tip je pričao da će je ženiti, ej! Ona koja se emotivno otvorila jer je odlučila da veruje dečku mlađem od nje, nekome s kim je toliko puta pričala iskreno o svemu, dobila je: „Hajde da budemo samo drugari“. Zato što je malo zagrebala površinu i dozvolila da je upozna. A one koje drže do sebe i kao čekaju pravog…. I dalje čekaju. Iako su sve što muškarac može poželeti.
Oni muškarci koji su nama govorili da „nisu za vezu“, eno, našli su devojke, zamislite, prave devojke, i postali dobri tipovi preko noći, koji ih vode na sladoled i upoznaju sa porodicom.
A mi sedimo i kukamo. A mi mislimo da je do nas. I zato se ne plašim da budem sama. Jer to nije loša stvar. Loše je biti u polu-vezi. I da, imam nešto pametnije da radim od tipkanja nekom levom. I zato će sledeći stvarno morati da me zavoli. Mene, moje kučiće, mene bez šminke, mene nervoznu, mene u pms-u, mene nesređenu, umornu, previše nežnu, kontradiktornu, isto kao mene u najboljem izdanju. I naći će vremena. I za poruku, i za izlazak, i za sladoled i bioskop, i šetnju botaničkom baštom.
Zauzete sobom, a ne mislima „zašto se ne javlja“. To nikome od nas ne treba. I nismo same. Imamo jedna drugu. Imamo stvari koje volimo. Imamo porodicu, ljubimce, društvo, interesovanja. Imamo svoju inspiraciju.
I kad budemo upamtile ovakve stvari umesto tih glupih članaka, nećemo „mrzeti“ likove. Pustićemo ih da vole nas. I to nikako neće biti obaveza. I time ćemo se izboriti sa 21. vekom. Bez „trikova i teranja da nas neko juri“.

Autorka: Natalija Kuznecov

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.