Demoni sopstvenog uma

Sediš u uglu mračne sobe, naslonjen na zid. Na zid izgreban tvojim noktima, zagledan u nepostojeću tačku. Zuriš tako nepomično, čak ni ne vidiš ništa konkretno, a i kako bi? Tama je progutalasve oko tebe, sreću, život, prijatelje, ljubav, sve je nestalo.

Pitaš se, zašto tebe bednog i dalje održava u životu? Jedino što ti je preostalo jesu sećanja, ali i ona nestaju u magli. Polako ali sigurno i ona te napuštaju i ostavljaju na milost i nemilost utvara tame i borbi sa sopstvenim demonima.

Oslanjaš glavu na kolena. Strah te izjeda, drhtiš, ne možeš da podneseš tu bol u grudima. Vezan okovima patnje ne možeš da se pokreneš.

Misli. Ponovo. Vrisak! Snažan vrisak od kojeg imaš osećaj da će ti lobanja pući. Iznenada, kao da je škripanje vratima prekinulo tu agoniju. Vrata su se otvorila. Neverovatno jaka svetlos zapekla ti je oči. Okrećeš glavu u stranu. Pokušavaš, čkiljeći, da razaznaš šta je to što stoji na ulazu, kakva je to tamna prilika. Ali pogled ti je zamućen. Bojiš se. Pokušavaš da se pomeriš unazad, ali nemaš kud.

 ,,Ne prilazi mi! Beži od mene! Odlazi!” – uplašeno govoriš silueti koja stoji na vratima.

Prilika koja je stajala na ulazu se udaljila. Kao da su je tvoje reči uplašile.

Otišla je, a vrata su se bučno zatvorila. Kao da se tim gromoglasom zapečatila tvoja sudbina. Gotovo je. Svetlost je nestala zajedno sa nerazjašnjenom prilikom, a ti si ostao sam. Tama. Ponovo.

demoni.sopstvenog.uma.blacksheep.rs

,,Ne!” – izgovaraš besno, dok ti suze naviru na oči. Svestan si da si upravo napravio katastrofalnu grešku. Misli ti nekontrolisano preplavljuju um… >Ko je to bio? On? Ne! Nije se mogla raspoznati faca, a kamoli to da li je nosio mantil ili ne! To je sigurno bio on! <

,,Vrati se!” – šapćeš kroz jecaj. Glas te je izneverio. Pokušavaš, ali ne možeš da ga dozoveš. Otišao je. Zauvek. Ovaj put je stvarno zauvek.

Želiš da vrištiš. Želiš, a ne možeš. Ne možeš, poput onog osećaja u snu kad te zveri napadaju, a ti nemaš glasa. Čupaš kosu, kaješ se. Najgore boli kajanje.

Svestan si da si pogrešio. Svestan si da je sav teret krivice pao na tvoja leđa.

Želiš da vratiš vreme i obrišeš sve, zauvek! Znaš da ne možeš ništa da učiniš.

Boriš se sa savešću… >Kada bi samo znao da se kajem. Kad bi samo znao da mi sama pomisao na njega razara um i drobi srce. Mada, možda je i bolje da ne zna, jer ovako boli samo mene. Njega boli ono kratkoročno, iznenadno, kao prva reakcija, to vremenom prođe. Hronično je problem. Moraš naučiti da živiš sa tim. To je kao poput noževa koji su te proboli, ali toliko dugo su tu, da su vremenom srasli sa tobom. Organizam ih doživljava kao deo tebe. Gotovo da ne može bez njih, a tebe boli. Na svaki pokret, sve više i više. <

Samoća. Ponovo. Sediš opet zagledan u onu istu nepostojeću tačku. Sediš u istoj sobi, koja ti se čini sve manjom i manjom. Ovog puta vidiš nešto. Nije samo tama. Mutno je, ne raspoznaje se dobro, ali izgleda kao par očiju. >Nemoguće!<  pomišljaš iznenađeno i uplašeno.

 Protrljaš oči, ne bi li ti se pogled razbistrio. Gledaš ponovo u njihovom pravcu, ovaj put su ti bliže. Od njihove blizine, gorčina, bol koju osećaš sve je izraženija, patnja te guši, sve jače i jače, kajanje, očaj. Snažni nokti utvare zarivaju ti se u kožu. Ne čuješ više ništa, samo otkucaje sopstvenog srca. I oni su sve sporiji i slabiji. Bol je prestala.

Ali, iznenada se pojavila Ona. Pokušavaš da se osmehneš, ali ne možeš. Nisi verovao da taj osećaj ponovo može naći put da dopre do tebe. Ona – Nada, da se konačno sve završilo. Nada, da možeš da ustaneš, dišeš, govoriš, da se smeješ, raduješ. Da živiš.

Pitaš se samo, zašto je došla? Zašto voli da se poigrava sa ljudima i dolazi onda kad nema nikakvih realnih osnova za njeno postojanje?

Ležiš u lokvi sopstvene krvi. Mišići su ti potpuno izumrli, ne možeš da se pomeriš. Jedino što možeš jeste da trepneš, jako sporo, jako bolno, poslednji put.

Teška bolnička vrata se otvaraju. Dve prilike u mantilima stoje na ulazu, zabezeknuti prizorom u unutrašnjosti prostorije. Gledajući začuđeno i uplašeno u devojku na podu.

 “Kako je moguće da je uradila nešto tako samoj sebi? Odakle joj snage? Kad je došla nije mogla ni da govori, ni da se kreće, samo je zurila u jednu tačku.” – reče začuđeno jedan od medicinskog osoblja.

“Šteta za tako mlad život, više nikada neće ugledati svetlost  dana.” – odgovori drugi.

 Izneli su devojku iz sobe i pustili da se stara vrata sama zatvore, samo ovog puta nije bilo buke prilikom zatvaranja. Jedino je škripanje pilo poput vriska. Vriska devojke koju su nadvladali demoni sopstvenog uma.

Autorka: Suzana Jovanović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.