Danilo Lučić: Poezija kao nužda prethodi poeziji kao izboru

Ovaj intervju desio se nakon dužeg planiranja, pa je valjda zbog toga i njegov nastanak bio dug i temeljan. Kada smo počeli prepisku, Danilo Lučić bio mi je poznanik po pesničkoj liniji i divan pesnik sa kojim sam odavno želeo da razgovaram o poeziji. U međuvremenu, postao je dobitnik Brankove nagrade za svoju prvu knjigu pesama ,,Beleške o mekom tkivu”. Dok čitate intervju, Danilo u Sremskim Karlovcima prima nagradu.

Evo šta me zapravo zanima, a što nisam dosad imao prilike da pitam nekog od dobitnika: šta se desi kad ti se desi Brankova nagrada?

 

 

Desi se osećanje počasti, zbog ugleda koji ta nagrada posle više od pola veka još uvek neguje, i osećanje straha pred fascinantnim nizom prethodnih laureata ove nagrade. Takođe, desi se da se nađem u društvu poznatih i dragih ljudi koji su pre mene dobili ovu nagradu, kao što je Anja Marković i Dragan Radovančević. Desi se još mnogo toga, verovatno, samo mi treba vremenska distanca da sve to pojmim.

 

Pre nego što spomenemo tvoju zbirku i pre nego što se dotaknemo poezije, zanima me da li je poezija u tvom slučaju izbor ili nužda? Ili, koliko je jedno, a koliko drugo?

 

 

Koliko mi je poznato, nisam usamljen u podržavanju teze da od samo početka onoga što nazivamo književnost, od prve pesme ikada napisane, jedna konstanta u pogledu motiva se nikada nije menjala, a to je da se svi oni mogu svesti na dva fundamentalna, primordijalna – ljubav i smrt. Sva dalja motivska granjanja i kompleksnosti predstavljaju zapravo kombinatoriku. I dok se na iskustvenom planu ovom prvom radujemo i priželjkujemo ga, od ovog drugog zaziremo i uklanjamo mu se s puta (mada je na sebi svojstven način tanatos uvek zavodljiv). Kada se, ne bez štete, čitav motivski korpus ovako uprosti, jasnije je nego ikada koliko je zapravo literaturi izvorište u životu, koji književnost snabdeva ovim svojim mehanizmima za obezbeđivanje smisla, a književnost sebe vraća životu kako bi ga oplemenila, usložnila i dijagnostifikovala. U mom slučaju, poezija kao nužda prethodi poeziji kao izboru, jer ja nisam ni u kom slučaju izuzet od delovanja i oblikovanja putem ova dva egzistencijalna i literarna motiva. Susret sa smrću me je ostavio, ne u strahu, već u nekakvoj tremi i zapitanosti, ali ne na individualnom, nego na najširem mogućem planu. Literatura je tu došla da, kako je to rekao Kiš, ,,daje smisao toj smrti, daje joj ljudsku težinu, i time je ublažava, osmišljuje i, u dalekoj perspektivi, pobeđuje.”

Prva knjiga poezije ,,Beleške o mekom tkivu“ došla je u trenutku kad si ti već bio definisan kao pesnik.

 

 

Vest da će mi SKC Kragujevca objaviti zbirku pesama došla je u trenutku kada je ta knjiga, u smislu svoje organogeneze, bila već formirana, ali sam ja tada bio, kao što sam i sada, daleko od definisanog pesnika. Štaviše, cela ta zbirka pesama upravo i govori o jednom lirskom glasu koji, uz sve posrtanje i padanje debitanta, pokušava da rasvetli svoj identitet. Oblikovanje te zbirke je bilo završeno onog trenutka kada je sav materijal koji je ona u svojoj konstrukciji mogla po(d)neti bio iscrpen, bez da se i jednog trenutka bliže primakla konciznosti nekog koncepta, tematsko-motivskoj unisonosti, harmoničnosti senzibiliteta u svojoj celini ili stilističko-formalnom usaglašenju. Otuda i ovo beleške u naslovu zbirke, jer mi se čini da je takva formulacija obezbedila alibi da se te i takve pesme nađu među istim koricama. Ideja za naslov zbirke potekla je od jednog elegantnog i pijeteta punog manira kojim je Vladimir Dedijer naslovio svoje Priloge za biografiju Josipa Broza Tita, ne pokušavajući da na kompleksnost jedne teme, jedne egzistencije, pruži nekakvu pretencioznu sveobuhvatnost.

 Lucic

 

Tvoje ,,beleške“ su podeljene u tri ciklusa, ujedno, tematizuju tri ključna osećanja savremene poezije: društveno-političku svest čoveka u urbanom okruženju, osećanje ljubavi i, na kraju, put ka samospoznaji, razlistavanju vlastitih identiteta. Gde si najviše pesnik/najbliže pesniku?

 

 

Verovatno u onim poetskim nitima koje su potencijalno zajedničke ovim ciklusima i koje su sposobne da istovremeno osvetljavaju stilsko-formalnu i poetski individualnu perspektivu tih pesama. Ono što ostaje van ove konstelacije verovatno predstavlja upravo onaj suvišak koji me deli od postajanja definisanim pesnikom. Ako bih ulazio u podrobniju analizu ovih tvojih kategorija, rekao bih da kompleksnost savremenosti počiva na interferenciji društveno-političke svesti, u čiji je DNK danas više nego ikada utkan kapitalizam, u pitanje ljubavi, a da taj susret jeste nešto što uslovljava razlistavanje identiteta. Pesnik treba da se u te diskurse doslovno ugradi, da se kamuflira među njima, kako bi ukazao na neka nova značenja i odnose, inače njegova pozicija postaje izlišna. Njegov je zadatak, štreberski rečeno, da koristeći sredstva imanetno pesnička pokuša da odgonetne zakonitosti ovih odnosa i potom ih, neminovno, dekonstruiše.

I tvoje bavljenje fotografijom vezano je za književnost. Gde je tačka preseka ova dva medija?

 

 

Ta veza se, makar u mom slučaju, zasniva na pokušajima da se kroz neki kreativni proces objedine specifičnosti ova dva medija, kako ih nazivaš, gde se glavna problematika nalazi upravo u tome što su se tu zapravo pokušava da pomiri specifikum vizuelnih i specifikum tekstualnih medija, koji za moje pojmove pokazuju izvesnu istrajnost u opiranju bilo kakvom međusobnom saglasju. Pa ipak, dodirne tačke sigurno postoje: potreba za narativom koji može biti i veristički, i hermetičan, i konceptualan, i minimalistički, dakle baš kao i u književnosti. Ta potreba da se nešto kaže, prenese, ispriča, predstavi rađa dalje napor za osmišljavanjem sredstava kojima bi se to ostvarilo, i tu zapravo počinje razmimoilaženje poezije i fotografije, mada ih večno veže ishodište u emociji koju provociraju u recipijentu. Treba pomenuti da će se ova dva medija ponovo susresti na istom kreativnom zadatku u nekim po svojoj prirodi integrativnim umetnostima, od kojih je najizraziti predstavnik bez sumnje – film.

Izložba ,,Figure stila“ bila je naročito zanimljiva.

 

 

Meni je bila naročito zahtevna i iscrpljujuća. Upravo zbog ovih različitosti sredstava koje fotografija i poezija koriste u svojoj praksi, početni i glavni uslov je bio formulisati nekakav sinestezijski kontekst u kojem ću jedan fenomen imanentan književnosti i tekstu (stilske figure) predstaviti potpuno drugim, vizuelnim izrazom (fotografskim). “Figure stila” su foto projekat ili foto esej od deset snimaka na kojima protagonisti pokušavaju ekspresijom, gestom i rekvizitima da dočaraju, u rasponu do direktne asocijacije do labave simboličke interpretacije, po jednu stilsku figuru. I ta metateza u imenu izložbe treba da uputi na miksturu kreativnih sredstava, o čijem uspehu svakako ja nisam pozvan da sudim. Naime, posetiocima izložbe je bilo jako zanimljivo da, ne gledajući ime fotografije, koje je zapravo ime stilske figure na njoj prikazane, pogode o kojoj je reč, pa sam, prisluškujući, shvatio da je prosek pogodaka bio izrazito mali.

Poezija, fotografija, a od pre mesec dana počeo je s radom i portal za književnost GLIF.

 

 

Glif je projekat jedne mlade i perspektivne izdavačke kuće “Kontrast izdavaštvo”, koji želi da, koliko je to moguće, izbegne dominatne ideologije, i pristupi promociji književnosti na zanimljiv i dostojanstven način. Te odrednice u startu isključuju mogućnost nekog programskog usmerenja, što neki mogu videti kao manjkavost, a redakcija Glif-a to vidi kao zadatak. Ukoliko neki posetilac sajta oseti nakon nekon našeg posta da želi da odvoji deo svog vremena za književnost, ili neko drugi potvrdi sebi svoju pasiju spram iste, možemo reći da je cilj Glif-a postignut.

Za ovaj kratak period stiče se utisak da Glif pokušava i da uspostavi pre svega mladu kritiku i kritiku ,,mlade’’ književnosti.

 

 

Veliko nam je zadovoljstvo i sreća što imamo na polju književne kritike saradnike kao što su Bojan Vasić, koji piše prikaze savremene domaće pesničke produkcije, i Nađa Bobičić, koja piše u istim domenima, samo o prozi. To je sve zapravo potreba za pružanjem prostora mladim kritičarskim glasovima, čime suu pre Glifa i drugi bavili, kao na primer Agon, Afirmator, Male novine, Libartes i njima slični. Domaća književna scena, a i regionalna, i te kako ima šta da ponudi i u pogledu produkcije, i u pogledu kritičarske percepcije, tako da medijskog prostora za te dijaloge nikad nije dovoljno.

Lucic2

Kad smo kod kritike, ono o čemu sam često razgovarao s različitim autorima jeste da je primetan svojevrstan elitizam – kritika gotovo isključivo tretira pesničke knjige koje su objavljene posredstvom konkursa, ostavljajući po strani samizdat izdanja. Time se lako čini greh prema nekim odličnim autorima, koji su drugačije objavili svoje knjige. Ujedno, I legitimitet konkursa se uzima a priori, iako nije sve uvek sasvim transparentno. Zašto je to tako?

 

 

U uslovima slobodnog tržišta, liberalnog kapitalizma i sličnih fantazmagorija neminovno je bilo i pojavljivanje glomaznih, korporativnih izdavačkih kuća, što se na domaćem tržištu izuzetno primilo. Alternativa takvim izdavačima, čija moć i agresivna proizvodnja jesu realna pretnja, mogu biti male, nezavisne izdavačke kuće, jer, kao što već znamo, vazduh je mnogo čistiji na margini. Mislim da su neki mlađi autori već počeli da prepoznaju te prednosti i da se upuštaju u avanturu samizdata, bez bojazni da će proći nezapaženije nego da su se obratili velikom izdavaču, koji i dalje zaziru od objavljivanja večito neprofitabilne poezije. Oni koji su u književnom svetu van centara bilo kakvih moći taj manjak transparentnosti mogu samo da konstatuju, iako iskreno verujem da ohrabrujuća većina pesničkih konkursa u Srbiji vodi računa o svojoj respektabilnosti. Izuzeci, kao i obično, pogotovo oni ružni, uvek postoje.

Da ne zaboravimo i ARGH, koji si pokrenuo sa Ana Marijom Grbić. ARGH ima svoje stabilno mesto na najmlađoj književnoj sceni Beograda, Srbije, pa i šire. Šta vas i dalje vodi, posle tri i po godine – da li je to i dalje čist entuzijazam ili svest o tome da stvarate prostor za stasavanje pesničkih generacija, da možda saučestvujete u stvaranju književne istorije? 

 

Samo da te ispravim, nisam ja pokrenuo ARGH. Osnivači su pomenuta gospođica Grbić, Matija Sadović i Vesna Crepuljarević. Matija se takođe bavi pisanjem poezije, a Vesna je profesor književnosti. Njih dvoje su se vremenom povukli, a tokom poslednje sezone su nam se pridružili Stefan Kostadinović, kao novi voditelj, i Sonja Buić. Verujem da svi doživljavamo ARGH na svoj način, što nam ne smeta da zajedno učestvujemo u organizaciji pesničkih večeri i osmišljavanju programa. Za mene on predstavlja, sa jedne strane, žive pesničke događaje, pomoću kojih možemo da mapiramo pojave i glasove na, u većoj meri domaćoj, a u manjoj i regionalnoj pesničkoj sceni. Sa druge strane ARGH je neka vrsta platforme na kojoj se pesnici i pesnikinje susreću, druže, razmenjuju iskustva, ideje, otkrivaju jedni drugima novu literaturu, a pri tom se, nadam se, i dobro zabavljaju. Dodao bih samo da je to priča koju je pre nas započeo Poezin, a pre Poezina Pesničenje – priča o okupljanju pesnikinja i pesnika u jedan tabor, u jedan rov iz kojeg se opiru nevidljivosti i skrajnutosti. Ono što si ti, na nesreću, ovde bolno precizno pomenuo su entuzijazam i književna istorija. U bavljenju promocije poezije kao pogonsko gorivo se koristi isključivo entuzijazam, koji po svojoj prirodi nije obnovljiv izvor energije i vremenom se potroši. Nikakav drugi benefit osim strastvenog upražnjavanja jedne duhovne i intelektualne discipline bavljenje poezijom ne donosi. Ni slavu, ni novac. Međutim, od entuzijazma čitalačke i kritičarske percepcije u mnogome zavisi da li će neka, generacijska, programska ili senzibilitetom objedinjena poezija osigurati sebi mesto u književnoj istoriji. A to je, bojim se, jedino mesto kojem se poezija može nadati.

Dao si mi uvertiru da te pitam i ono što može delovati šablonski i formalno, ali ja često pokušavam od svojih sagovornika da dobijem odgovor: gde je zaista mesto poezije, umetnosti ovde i danas?

 

 

Kojom god da se umetnošću bavite, morate posedovati određeno zanatsko umeće, prema kome će vas esnaf prepoznati. Slikarstvom, vajarstvom, muzikom, filmom, arhitekturom, pa čak i nekim oblicima književnosti (kao što je, veoma uslovno shvaćeno, scenaristika), mogu se i skromniji talenti baviti, ukoliko su marljivi šegrti. U slučaju poezije to nije moguće, jer ona je sebe oslobodila svih mogućih kanona, dogmi, pravila… Otišla je tako daleko da ponekad sebe oslobađa i smisla. Makar onog najočiglednijeg i najneposrednijeg, hoteći da time bude subverzivna, između ostalog. Pozicija joj je stoga izopštenička, prkosna i elitistička. Danas smo, međutim, svi skloni da posegnemo za pesimističnom konstatacijom da “pišemo jedni za druge”, ali, na svu sreću još nisam video nikoga ko se zbog toga odrekao pesništva. Upravo suprotno, zbog svih ovih okolnosti koje joj ne idu na ruku, pesnička scena svoje mesto utvrđuje fanatičnim zalaganjem i samoorganizovanjem, koje izgleda da nedostaje nekim drugim scenama koje do svoje pozicije dolaze dosta lakše. Ne usuđujem se da komentarišem tako ekstreman spektar ove problematike, kao što je umetnost u celini, mada mislim da neke paralele sigurno postoje.

Čitaoci Ovce vole dobre preporuke. Šta si čitao-slušao-gledao u poslednje vreme, šta ti je prijalo?

 

 

Čitao sam romane Filipa Rota, koji tako vešto, skoro neprimetno, zna kako da na zanimljiv, duhovit, ali i ciničan način vivisecira američko društvo. Bojim se da je jedna takva smelost i analitička pronicljivost ono što hronično nedostaje novijoj srpskoj prozi. Pokušavam da pratim savremenu južnokorejsku kinematografiju, jer mi je fascinantna opsesivnost kojom pristupaju motivu nasilja u svojoj kulturi. Prijateljica mi je otkrila veoma zanimljivog muzičara i producenta, Metjua Barnsa, koji je pod imenom Forest Swords objavio veoma zanimljiv LP Engravings.

 

Na kraju, zašto si ti crna ovca?

 

 

Ko kaže da sam crna ovca? 🙂

Srđan Gagić

Nema komentara

Ostavi komentar