26 sep Dan obuke
Pravni Fakultet u Nišu, januar 2003.
Stručna praksa iz Sudske medicine i psihijatrije
– U redu, drugari, znali ste da vam ovo ne gine. Dakle – mrtvačnica ili Gornja Toponica? Razmislite.
– Oni su bar još uvek živi.
– Sve će nas pustiti da uđemo. Ali, pošto sam ja tamo radio i poznaju me, mene će pustiti i da izađem. Neke od vas možda i neće. Hehehehe…
– A poenta? Ocena više?
– Čeličenje. Spoznaćete šta vas zaista čeka u životu, i sa ove i sa one strane.
Vijuganje autobusa po bljuzgavici. Magla. Radoznali pogledi meštana čije konture razaznaješ iza zavesa kućeraka. A potom – zdanje.
– Držite se mene i ne odvajajte se. Svi u jednu prostoriju.
Uveli su prvog. Bacili smo pogled na njegov dosije.
– Ovaj je zanimljiv. Ženio se bar trinaest puta. Lagao je devojke iz okolnih sela da radi kao mašinovođa ili kondukter i nudio im brak. Neuke, prihvatale bi. Računale su na novi dom, njegovu državnu platicu i bekstvo iz sopstvenog pakla. Često je po selima krao kokoške, jaja, žensko rublje… Kada bi shvatile, otišle bi. Ali on je uporno nalazio nove. Sada ima preko sedamdeset i nema nikakve rodbine. Biće ovde do kraja života. Osoblje i docimeri su mu jedina porodica. Bezopasan je, često pomaže oko čišćenja dvorišta. Obratite pažnju na zube pacijenata. Prednji su uglavnom polomljeni. Ako neko dobije paket, u stanju su da se pobiju oko pakle cigareta ili čokolade.
Drugi pacijent je bio u ranim tridesetim. Visok, crn, markantan, odeven u skupe trenerke.
– Ja svoj slučaj znam. Bio sam fudbaler, odbrambeni igrač Radničkog iz Niša. Prva postava. Dobio sam dve ponude da nastavim karijeru: „FK Partizan“ ili neki od prvoligaških klubova Francuske. Dok mi…trudna verenica nije poginula u saobraćajnoj nesreći. Počeo sam da pijem. Zatekao se na političkim protestima u Beogradu. Dva litra vinjaka – i prekid filma. Kažu da sam flašom razbio staklo trafike. Pustili su me. Ali vinjak nije pustio mene. U Nišu sam zaboravio novčanik u taksiju. Par sati kasnije, tokom rutinske legitimacije, ispostavilo se da nemam ličnu kartu. Taksista mi je novčanik vratio sutradan. Platio sam kaznu uz obaveznu meru lečenja. Uskoro izlazim odavde i završavam Višu trenersku. Dobiću licencu i radiću sa decom. I kolege iz kluba su pomogle. Omladino, bavite se sportom i trudite se da se klonite politike. Politika jede živo meso.
Zatim smo prešli na ubice. Dosije trećeg pacijenta je išao iz ruke u ruku. Uveli su ga.
– Postavljaj mu pitanja. Bez straha.
– To sa paranojom…dogodilo se nakon vojne vežbe?
– ..umišljao sam da me truju. Članovi porodice, prijatelji.
– Truju?
– Hrana je čudno mirisala…
– I da vas prate? Automobili? Neke određene boje? Crne?
– Ne, ne određene boje…
– Šta se dogodilo na kraju?
– Tašta. U garaži… Prerezao sam joj grlo bonsekom…
Počeo je da se gubi. Izveli su ga i uveli sledećeg. Profesor je ukratko prepričao slučaj.
– Živeli ste sa starim ocem? Dve sobe i kupatilo?
– Od njegove penzije. A ranije sam radio kao činovnik u banci.
– Bili ste u lošim odnosima?
– Uporno mi je ponavljao da od mene nikada neće dočekati unuka…
– I smetao mu je radio? Kada ga pojačate do daske uz pivo?
– To se dešavalo često. A onda sam jedne noći namerno odvrnuo radio da bih izazvao sukob. Tada sam ga i usmrtio, sekirom. Čuo sam glas – ubij oca, ubij oca !
Profesor je obznanio da je za danas dosta. Napuštali smo prostoriju. Posmatrao sam memljive zidove. Na jednom od njih – oslikani Vini Pu sa ćupom meda. Oko crteža, video sam tragove noktiju i krvi. Neko je očito grebao po zidu.
Čekali smo autobus. Sneg je lagano počeo da veje. Drug je imao dve karte za večerašnji koncert. Hevi-metal bendovi sa gostima iz inostranstva.
Autor: Marko Antić
Fotografija: weheartit.com
Sorry, the comment form is closed at this time.