08 jan DAN KAD SI JE MIKI ODLUČIO SREDITI ŽIVOT

Jutros dok sam raspravljao s Hrvojem oko sinoćnje utakmice, preciznije oko masovne tučnjave Torcide i Bad blue boysa, u kojoj je šačica sirotih policajaca trebala predstavljati tampon zonu između razjarenih seljačina, Miki je uletio u Pivnicu obučen ko neki papak: žuta polo-majica, tirkizne poliesterne hlače i mokasinke iz Borova, retro model, koji nitko normalan ne bi tolerirao, čak ni na vlastitoj sahrani. Hrvoje i ja pocijepali smo se od smijeha. Da stvar bude još i gora, naručio je dva decilitra mineralne. Ponavljam, dva decilitra MINERALNE! (Kad se radi o Mikiju, to je doista riječ koju je potrebno ponoviti, i to velikim tiskanim slovima).

– Kakvu ti to budalu izigravaš? – upitao ga je Hrvoje, i više nego zabrinut zbog njegovog nebuloznog izgleda.

– Odlučio sam si sredit’ život! – rekao je onim istim iritantnim tonom kojim je naručio i jebenu mineralnu.

– Ili ga je uzela droga ili mu mozak isprala kakva vjerska sekta  – komentirao sam, sablažnjen.

– Bolje da je droga, nego vjerska sekta! – vagao je Hrvoje.

– Dođe ti na isto… – odbrusio sam izazvan, naglašavajući svoj nepokolebljivi antinarkomanski stav, za razliku od njihovog, koji, s vremena na vrijeme, dozvoli eksperimentirati.

– Slušajte debili! – prekinuo je Miki zajapureno naš refleksivni slijed podjebavanja. – Dosta mi je sranja! Kužite? Nema više cuge, nema jebivjetrenja, nema ničeg! Krajnje je vrijeme da nađem normalnu curu, koja će me, za razliku od svih dosadašnjih uglađenih sifiličarskih širinoga, voljeti. Pokloniti mi srce, postati smisao mojih buđenja. Kojoj neće biti važno koliko imam novaca u džepu i koji auto vozim, već samo da smo zajedno. Ljubav! Meni fali ljubav, a ne novi komad mesa!

– Fali tebi puno toga danas… – progunđah zatečen.

– Mislim da je ipak neka sekta – zaključio je Hrvoje, razočarano analizirajući situaciju.

– Uostalom i vas dvojice mi je već pun kufer! – graknuo je. – Umišljeni luzeri od kojih jedan, mlakonja, već deset godina plače za bezvrijednom preljubničkom kurvom, i drugi, papučar, u kavani glumi frajera, a kod kuće ropski ponizno služi onoj luđakinji od žene, koju svi, osim njega, tucaju – dodao je, tresnuvši vratima za sobom.

Kladio sam se s Hrvojem u gajbu piva da Miki neće izdržati ni tri dana. On mu je dao najmanje tri, ali manje od tjedan. Ne znam na koju foru.

– Znaš… – zafrfljao je Hrvoje za šankom. – Ja i žena imamo sasvim solidan seksualni život.

– Aha… – pokušao sam ga nezainteresiranošću skrenuti s puta koji je očigledno vodio k punjenju jaja.

– Ono je bilo samo jednom – nastavio je, prema mojim očekivanjima. – Mislim, taj poštar… i ona… kužiš… samo jednom. Nešto je bila ljuta i tako se to desilo. Mislim, kužiš, nama je dobro, samo jednom je bilo, kužiš, bila je taj dan nešto ljuta i tako…

Uvidjevši njegovu potrebu za pijanim razgovorima, prešutio sam činjenicu da u novčaniku još uvijek nosim Njenu sliku. Ustvari, nije da je nosim, jednostavno je još nisam stigao izvaditi…

Bila je gotovo zora kad je gazda zatvorio. Radoholičarski ranoranioci već su polako punili štandove drvenim kašetama svježeg voća i povrća iz svojih starih, rasklimanih dostavnih vozila. Tu i tamo zacvrkutala bi i pokoja ptičica. Hrvoje je bio toliko pijan da me nije uspio ni pozdraviti na odlasku. Nisam se usudio pomisliti što će mu reći žena kada joj bane na vrata. Zajeban je ona igrač, ne zaslužuje takvu dobričinu poput njega. U biti, uvijek sam se pitao što tu rospiju, osim djeteta, zadržava s njim. Da joj zloća toliko ne navire na oči, rekao bih da je zgodna. Čak i da bih je jebao, svojski. Ali, kad se sjetim svih tih njenih glupavih zivkanja: Hrvoje, gdje si?; Hrvoje, tvoje je radno vrijeme završilo još prije pola sata!, Hrvoje, ovo, Hrvoje ono…, teško da bi mi se uspio dignuti. A, on, jadnik, u željezariji šljaka po čitave dane za minimalac, stara katnica koju je naslijedio od roditelja, u kojoj žive, više je za rušiti nego za adaptaciju, za škodu ima još četiri godine kredita i nije baš neki ljepotan s onolikim širokim ramenima i svojih sto kila. Možda ima velikog? Tko zna.

Na putu prema kući, ugledao sam Mikija pred već davno zatvorenom trgovinom. Ležao je na asfaltu, polovicom u alkoholnom deliriju, polovicom u vlastitoj rigotini. U ruci je držao litrenku šljive u kojoj je još uvijek primamljivo blistalo najmanje dva decilitra. Uzeo sam pijanoj budali samim bogom poslanu mi šljivu za prikratiti vrijeme puta, fotografirao ga mobitelom i poslao Hrvoju pobjednički MMS. Sutra te očekujem s gajbom piva! – pisalo je u privitku. No nije me pobjeda toliko veselila koliko činjenica, koju ću moći Mikiju nabadati na nos ostatak života, da je on samo još jedan od nas i nimalo bolji. A tu nema više pomoći.

Autor: Daniel Radočaj

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Dan kad si je Miki odlučio srediti život“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).