DALA SAM TI RIJEČ

4. септембра 2019.

Dala sam ti riječ, da ću te čuvati, voljeti i biti dio tebe dok god dišem. Dala sam ti riječ, da će jutra biti mnogo ljepša i vedrija, pa čak i onda kada ustajem u 5.30. ujutro da pripremim sve za goste. Čini se da nigdje toliko vedrine, ni ljepote u mojim očima kao pred tobom, dok te gledam. Ti što si u plavo odjeven, dišeš i živiš za mene, iako se ponekad naljutiš pa napraviš nered. Doneseš još jednu nestrpljivu neveru, što nauči čovjeka koliko je sitan i neugledan pred tobom. Opet si mi uskratio sve one plodove smokvi i pustio ih na „prinudni“ godišnji odmor, pa me tjeraš da ih čekam još mjesec dana. Mjesec dana i nije tako strašan period za nekoga ko živi od soli čim se probudi ujutro.

Ja bih mogla živjeti s tobom, samo da znam da se nikad neću vratiti nazad. Ponekad mi zasuze oči kad znam koliko težine nosi onaj osjećaj za odraslost. Boli me sve u kostima pri samoj pomisli, da je iza mene težina koju rijetko čiji brod može odvesti. Kažu, da će brod kad tad doći, da pokupi sve terete. Ne znam, koliko tereta može da odveze taj brod i sve one težine ispod kostiju, što su se skupile i traže utočište u nečijem tijelu. Ne znam kako to ide sa snovima, s njima je raspored života mnogo ljepši. Od snova se bježi tamo gdje nema oholosti, sitničarenja, ispraznosti, punih usta ispraznih priča. Čini se, mnogo je ljepše i ugodnije tako živjeti i sanjati u svom smjeru. Nisu ni sve morske ptice uvijek tako srećne s tobom, umiješ ih ponekad surovo dočekati, dok se vraćaju iz svojih skloništa. Nekad si toliko nemilosrdan i svojeglav, ljut i samoživ ali jednake šanse daješ onima koji ti priđu. Samo što te niko neće gledati isto, onda kad doneseš neveru i buru i u trenutku dok se sunce oslobađa iz svoje utrobe. Ti si poput dječaka iz šuma, što se naučio da živi sam bez ikoga svoga. Imaš snove, pun šešir lijepih riječi, dalekih gradova, nadanja i želja, ali u svemu tražiš onu istu kao na početku lutanja. Lutam sa tobom zbog toga što me sjetiš na sve one prkosne boeme u čijim rukama umjetnost sama dobije ispravan oblik. Tvoje srce je sada zarobljeno u osamdeset dana beskrajne ljubavi, iako se ista ta ljubav umije izjednačiti sa patnjom.

 

Bez velikih ljubavi, nema ni velike patnje. Patnje što se sakrila u jagodicama prstiju, pa se tu bespomoćno sapliće i pada svaki sat. U stopalima bez ravnoteže i bespomoćnim nogama. Dajem ti riječ, da ću te voljeti onda kad se naljutiš najstrašnije na mene i kad ti se daljine zamagle. Voljeću te i onda kad mi uskratiš sve te smokve i plodove, pa me natjeraš da uz mnogo novih knjiga, čekam nove plodove. Lijepo je, šta sve čovjek može pročitati za mjesec dana! Sanjaću te, pa makar bila daleko kilometrima od tebe. Razmišljaću o tebi, kao o nečemu što me spašava od svih nemira u vlastitoj duši. Znam da ćeš čekati, zato što znaš da bez tebe ne mogu i da sam već odavno u tvojoj vlasti. Gledam te, da bih živjela u tvojim očima!

 

Autorka: Ivana Lakić
Fotografija: @Unsplash