Dah u živoj kosi

Udišem potajni spokoj
lakih pramenova što pokrivaju
najtananiji osmeh
njene retke duše.
Posebnost sjaja hrani me
mrvicama biserne svetlosti.
Osećam blistavu kosu,
pozdrav dahu večnosti.
U nagomilanom vremenu
molim samo za pramen,
uspomenu blede tame u meni.
Umirem u njenom odsjaju,
nestajem u nikad ukroćenom,
opijajućem vihoru,
što izaziva tananost nežnosti,
budi puteve ropske težine,
razara mudrost i
lomi molitvu svakom bogu.
Nudi jedino usamljenu bezazlenost,
što prozirnom trajnošću
obuhvata praizvor svetih dubina.
Tonem kroz poimanje svake vlasi,
uzima me blaženstvo mira,
nestaje upadljiva prisutnost
potvrde života,
svedoka nepovratne opijenosti.
Samo na tren zadržavam dah
što nosi istinsku slavu i
bezumno ništi skrivenu napetost,
a donosi plemenito strujanje zanosa.
Prozračno raskošna,
preliva se u prefinjenim senkama,
pokriva me, očarava i ispunjava,
tajno pretvara u živi kamen,
neizrecivu posebnost usamljenog bola.

Autor: Vladimir Vučković

Fotografija: tumblr.com

vladimir-vuckovic-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.