01 feb Da zagrli uplašenu djevojčicu u meni

Jutros sam prala tanjire poslije doručka, dok se u sapunici sakrio sav jedan svijet. Onako u kružićima, koji su se nadvili nad mojom glavom, poput crnih oblaka. Oblaka koje mrzim, zato što kradu sve što sija. Oni ne znaju da se raziđu, kao neki mnogo nezgodni momci usred gradske tuče, već ostaju tu otmu sve što nije dio njih. Moja stopala su bila topla i meka, dok se napolju spremala kiša. Kiša kao tuš u slikarstvu, sposobna da upropasti sve lijepe fragmente s našeg platna.

Dok mi se stopala nježno maze sa parketom, osjetih nemoć. U toj nemogućnosti da opišem sve što me tako inspiriše. Izgleda da su oblaci stvarno napravili nered u životu. Sve što želimo da sačuvamo kao trajno, odluči da napravi nemir u nama. Jednom mi je drugar rekao: „ Mi smo, izgleda mnogo dobri, pa zato prolazimo kroz sve patnje.“ Uporno me svi pitaju, zašto toliko dopuštam sebi. Eto, sigurno sama volim da patim, pa kao neka nesalomljiva biljka, dopuštam sebi tračak oluje. Onako da me protrese, potrese i da napravi haos u mojoj glavi. To je dobro, neki će reći za umjetnost. Naravno, samo onda kada najljepše pišu tužni. Tuga je izgleda kliše za patetične, one koji razmišljaju i osjećaju duplo. Tad dolazi period kad dugo gledaš u jednu tačku, dok ti se plišani snjegović smiješi. Period u kojem otvaraš i zatvaraš knjige istovremeno. Sve to u nekoliko minuta. One i jesu najveći krivci za sve naše nemire i mimoilaženja.

Ponekad mnogo razmišljam o prijateljstvu. U vremenu kada te svako voli zbog onog što imaš, nikad zbog tebe. Prijateljstvu koje se ne jede, ne boji u sivo i ne koristi samo za jednu sezonu. Sezone su za amatere, one što svakodnevno ispunjavaju svaki šablon života, sposobni da zavole i prestanu u isti mah. Prijateljstvu koje se gubi, zbog dugova, tuđih mišljenja, pogrešnih koraka.

„Moraš naći još novih prijatelja, tvojih godina!“

Ne trebam! Zato što niko neće imati dovoljno toplo srce, da zagrli onu uplašenu djevojčicu u meni. Ne treba mi neko kome ću govoriti samo o svojim uspjesima. Već neko ko će znati kad plačem i ne nosim šal na minusu. Neko za koga ću da se brinem. Da plačem kao kišna godina, kad se povrijedi. Da me se tiču tuđe suze, zato što sam čovjek. Nisam kamenčina, koja će otići u susret prvom odronu na putu. Zato što nikad neću pronaći dovoljno lijepe riječi, da opišem taj sjaj u bademastim očima. Snagu ruke koja grije bolje od prijatnog proljećnog sunca. I zato svaki put plačem dok odlazim, ko malo dijete kome mnogo nedostaje majka. Gledam u uglove nekih tuđih ulica, misleći da će se iza ugla pojaviti majka. Ona koju sam toliko godina tražila i pronašla. Onu koja će biti kuma na mom vjenčanju. Kad budem držala oca ispod ruke pred olatarom, ona će da proguta knedlu. Kad moja poznanica zaplače, ona će zaustaviti suzu. I tek onda kad ju zagrlim, znam da će progutati suzu i biti najhrabrija kuma na svijetu.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com