Da li ikada poželiš da tvoje oči budu moje more?

I kad te pogledam, znam. Tebi verujem. I tebe želim. Ti si moj kliše o patnji. Moja samilost, prema samom sebi. Strepnja, nada, i čekanje. Da, samo si čekanje.

Bezbroj puta poželim da prevalim preko usana da sam umoran od prijateljstva. Pa na pozornici u svojoj glavi igramo scene poput venecijanskih ljubavnika osuđenih na smrt. I razmišljam… da li bi sa mnom gledala kako ptice lete u galopu? Ili da posmatramo delfine dok trče?

Je l’ bi htela da svi apsurdi postanu realnost, a sve banalnosti pretočimo u ljubav? Da li bi tvoje oči bile moje more? Ja neću da krijem, zamišljam nas dok se ljubimo, i smejem se ludački.

Ja neću da ti krijem, zamišljam kako spavaš na mom ramenu, negde, u pustinji na Antarktiku. Ja ako ovako nastavim, neće biti Ana je čekala, nego Nemanja je čekao.

Zato te pitam još jedanput. Da li ikada poželiš da tvoje oči budu moje more?

posle-kise-blacksheep.rs

Autor: Nemanja Tonić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.