Čudesni život diplomiranih književnika

Veče pred traganje tata započinje jedan od „uz preko-cvikera-pogled dijaloga“.

– A kakav je to posao?

– Ništa ozbiljno. Više poslić dok iščekujem nešto veće. Da ne tapkam u mestu.

Situacija se postepeno zaoštrava.

– Ma ‘ajde, molim te! Zašto ne možeš jednostavno da daješ časove? Ceniš li ti sebe?

A šta da radim onda kada nema časova? I ovo nema baš nikakve veze sa time kako sebe doživljavam (mislim, ali ostavljam neizgovoreno).

Kuluminacija

Da to nije maska za nešto? Neki hotlajn, ne daj Bože. Svašta sam ja čuo!

Sad se već izbezumio! Sad treba aktivirati diplomatsku veštinu dostojnu apsolventa na FPN-u da bih ga razuverila. Da stvar bude gora i sama umem u svojim (narocito onim „tripoznim“ na-svoju-štetu maštarijama) otići predaleko (verovatno stvar nasleđa).

Posle nekog vremena uspevam. Pogled s pola cvikera ostaje, ali mi objašnjava kako da pronađem ulicu (na njemu svojstven način): „Znaš kad trole krenu odozgo, pa se spuste…“

O, da, sad mi je sve jasno. Nema veze. Ionako to radim da bi osetio da je on glavni. Prija mu, a mene lakše ostavlja na miru. Međutim, ja samu sebe tako lako ne ostavljam… Kolebam se. Da li da zovem svog Sančo-Pansa druga da ide sa mnom? Neću! Ionako ovih dana izigravam the strong one (metoda kojom ostavljene žene depatetizuju život). I belive in myself!

Linet se smeje na moju „hotlajn priču“:

A da te ,,Pokojnik“ okrene? Zamisli to!

– Pa moguće da će mu nedostajati takva šaputanja sad kad je pored Blažene, pa će pribeći nekom hotlajnu.

Ne vredi. Ipak noć bez sna. Ujutru se smejem svom diva-luk odrazu u ogledalu. Ako je hotlajn u pitanju, imaće šta i da vide.

Vožnja predugom ulicom do jednog od onih krajeva u kojima se osećam izgubljeno. Gomila nabacanih, stešnjenih kućica i pokoja prodavničica, ili tome slično, kao jedino po čemu se mogu orjientisati. Ne volim takve krajeve. U njima se budi moj lokal-patriotizam i nedostaje mi novobeogradska širina…

Ali, ovu ulicu znam… Sa njene druge strane, ne toliko davno, održala sam svoj prvi čas u gimnaziji. Dobila devetku. Dva kraja ulice ili dve krajnosti?

Broj sedam. Stigla sam. Ispred mene dvospratna kućica. U dvorištu se suši veš. Kapija nestala u ogradi. Tabla sa nazivom firme stidljivo proviruje sa fasade. Oduvek sam mrzela dvorišta u koja bez osećaja neprijatnosti možeš ući samo ako si prisan sa vlasnicima. Neretko su iznutra zabravljena. Šta ako mi otvori žena sa papilotnama, mešajući kolače, dok joj se dete mota oko nogu?

Neko viri sa druge strane roletne.

Ulazim li?

Ili ne?

Okrenula sam se na štikli i krenula nazad.

Na drugi kraj ulice.

Na početak!

Dijana Redžić

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar