CRVENOKOSA

Novembar. Prvi sneg pleše nad gradom. Sve je potpalo pod tišinu i mekoću pahulja. Hladno je. Oštar vetar otkine pomalo od svačijeg obraza. Ljudi se kriju iza šalova i jakni dosadnih boja i skoro da nema glave bez kape. Od ruskih šubara na glavama raznih samoprozvanih dama do onih dečjih, šarenih.

Jedna glava na sebi nosi samo crvenu kosu. Vetar se poigrava sa vatrenim pramenovima kao da želi da ih ugasi. Ne uspeva mu. Tvrdoglava glava puna nemirnih misli nastavlja da korača. U bordo čizmama do kolena, debelim đonovima topi stidljivo spojene pahulje na mokrom asfaltu. Na rub čizama nastavlja se zeleni kaput. Zelen poput krošnje jabuke u  pakleno leto.

Golim i nemirnim prstima vadi zgužvanu paklu negde iz dubine džepa zelenog kaputa. Poslednja cigara. Nemirnim pogledom traži žrtvu sa upaljačem. I tada ga je uočila. Poznato lice među gomilom stranaca uvučenih u dosadne kape. Ali ovo lice nema dosadnu, već crvenu kapu. Kao njena kosa, kao njena nekadašnja ustreptalost. Sa cigarom koja visi sa njenih ispucalih usana, prilazi crvenoj kapi.

„Ćao! Imaš li upaljač?“, reče ne sklanjajući cigaru sa usana.

„Ne, gospođice. Samo kape.“, odvojivši se od zida zgrade na koji je do tad bio naslonjen, pređe rukom preko gomile šarenih kapa na tezgi, „Rekao bih da su sad potrebnije od upaljača.“

„Ne prepoznaješ me, zar ne? Naravno, možda bi me prepoznao da još uvek nosim onaj sjaj u oku.“, sklonivši cigaru sa usana istim onim nemirnim prstima, nasmeja se tek koliko je mogla. Nije se to moglo ni nazvati osmehom, tek pokušaj.

Dovoljno da crvenoj kapi zavrti sećanje. Dok odmerava mršavu figuru devojke zamršene crvene kose, bledog lica i krupnih, izrazito zelenih očiju, siguran je da ju je negde već sreo, ali gde? Ona njega prepoznaje, ali ne i on te tamne podočnjake, razmazanu maskaru, „izgleda kao da nije spavala danima“, pomisli. „Možda je luda? Da, luda je, i sigurno me je pomešala sa nekim! Ali, kako neko tako lep može biti lud?“

„Uvek si na istom mestu. I uvek sa istom crvenom kapom. Ali znaš šta me zapravo najviše podseća na tebe?“, bacila je pogled negde na stranu, kao da joj teško pada ono što će reći, „Svaki put kada bih se pogledala u ogledalo i videla svoje oči boje zagasle zelene, setila bih se tebe.“, pa ga pogleda pravo u oči: „Već odavno nemam onaj Sjaj u Oku i oči mi odavno nisu zelene kao Maj. Sada imaju boju prljavo zelene, poput buđi. Isprljane dugogodišnjim lutanjima pogrešnim stazama.“

Kako je naglasila reči sjaj u oku i maj, setio se. To su jednom bile njegove reči upućene njoj. Vratio je u sećanje dan kada je prvi put došla kod njega i kupila kapu rastafari boje. Nosila je sa sobom miris jagoda i neiskvarene mladosti. Smejala se ne samo usnama, već i srcem, što je isijavalo kroz njene oči boje nestvarno zelene, tada je mislio. Sve se na njoj smejalo, i kosa, i ruke, i nos, i zimska haljina na tufne… Retko je viđao ljude sa sjajem u očima. A iz nje je, sećao se, tada isijavalo čitavo proleće dok je širila neobuzdanu radost, poput virusa, koji ni njega nije zaobišao. Jedini logičan zaključak koji je mogao da donese…

„Sigurno si zaljubljena.“, tada nije osetio potrebu da joj persira, video je da je tek dete koje misli da je odraslo. Na šta se ona samo još više pretvorila u osmeh. „To je dobar osećaj. Potrudi se da ga sačuvaš što duže možeš, čak i onda kada misliš da si ga izgubila. A onda to pretvori u ljubav.“ Znao je šta govori, on je poput iskusnog alhemičara svoju zaljubljenost već bio pretvorio u ljubav. Za sreću su mu bile dovoljne njegove kape i ljubav njegovog dugogodišnjeg partnera – Save. Često mu je pričao o nesrećnim ljudima koji prođu pokraj njega i njegovih kapa. Ljudi koji nose tugu u očima i tromost u koraku. Ljudi raspuklog glasa i slomljenog duha, kao da im je neka žica u plućima trajno raštimovana. A opet, ti isti ljudi bi govorili kako su Oni „nesrećna i bolesna vrsta“. Pričao mu je i o ovoj čudesnoj devojci. O njenoj vrcavoj zavodljivosti, o veselosti boja njene kose, očiju i glasa, o tome kako sjaji u gomilu ugašenih. Nakon toga, sreo ju je još jednom, kada je kupila ljubičastu beretku. Rekao joj je da je ljubičasta odlika depresivnih ljudi i da njoj ta boja nikako ne stoji. Možda je već tada nešto krenulo naopako, jer evo je sada, sa talogom tuge u očima, zagaslim do neprepoznatljivosti, tek senka nekadašnje nje same. „Šta joj se desilo?“, pomislio je.

„Sećam se…“, konačno je izustio. „Ali, kuda je nestala ona vesela devojčica sa sjajem u očima?“, trudio se da zvuči prijateljski, mada se plašio da će se ona rasplakati svakog trenutka.

„To sam ja tebe htela da pitam. Jesi li me video možda negde veselu, kako delim osmehe i volim ljude? Pošto ja sebe ne mogu da pronađem.“, u tom je uočila dečka u prolazu kako pali cigaru, „Hej!“ Dečak se trgnu na njen urlik. „Može upaljač?“ Uvukla je toksičan dim duboko u pluća, činilo mu se kao da je htela da se ubije. Tako je i izgledala.

„Nisi me poslušala, rekao sam ti da sačuvaš ljubav.“, probao je da se našali, ali ona se samo još više smračila i dogorevala poput cigarete koju je držala među nemirnim prstima. Ne skidajući pogled sa cigare kao da je opsednuta, ona mu sasvim smireno reče, „Ne možeš zadržati nekog ko želi da ode. Ne možes sačuvati ljubav koja ne postoji. Ljubav bude i ugasi se kao što će ova cigara kada završim sa njom. I on je tako završio sa mnom. Bacio me i zgazio debelim đonom, malo zavrteo stopalom, čisto da bude siguran da sam se ugasila. Evo ovako.“, bacila je do pola dogorelu cigaru i demonstrirala izrečeno. „I od tada ne mogu da se pokupim, razumeš? Ostala sam tako negde da ležim odbačena i zgažena. Ovo mi je bila poslednja cigara. Veruješ li? Tako sam obećala sebi. Suviše me podsećaju na zgaženu mene.“

Dok je slušao njen dramatičan monolog, bio je više nego siguran da jeste malo poludela. Najednom oseti nesalomivo sažaljenje prema ovoj divnoj, ali nesrećnoj, ženi, da požele da je zagrli. „Ne gubi nadu, još uvek si mlada i život je pred tobom. Niko nije vredan i jedne suze u tvom oku.“, sam je sebi zvučao i smešno i patetično, ali nije znao kako da ugasi toliku tugu u kojoj je gorela kao na ukletoj lomači.

Ona samo frknu na to. „Život… to je jedna iluzija. Pokaže ti u nekom trenutku šta bi sve mogao da imaš, onda ti otme sve to i ubedi te da si ti jedna štamparska greška.“, pa ga znatiželjno pogleda njenim očima zagasle zelene, „I kad god bih se setila tebe, pitala bih se, kako si ti srećan sa tako malo? Imaš samo kape i jedan kvadratni metar trotoara. A nikako ne gubiš sjaj u očima…“

On se nasmeja, prihvativši to kao kompliment. „Srećan sam sa onim što imam, to je sve. To nije mnogo, ali je moje. Imam stalne mušterije, moglo bi bolje, uvek može, ali ni ovo nije loše. Imam nebo nad glavom i uživam u pesmama uličnih svirača. Imam ljubav. Znam šta jesam. Ne težim nemogućem i nečemu što nisam. Ljudi sa sjajem u očima prihvataju od života ono što im je dato i od toga prave umetničko delo.“

Dugo ga je posmatrala, kao da se pita kakva to magija govori iz ovog čudnovatog prodavca kapa, a onda ga upita, „Hoćeš li da me naučiš kako se pravi umetničko delo od mrvica koje mi je život ostavio?“

„Hoću, naravno. Ali prvo moraš da staviš baš ovu kapu na glavu“, uze jednu jarko žutu i pruži joj. Ona je nesigurno stavi na crvene uvojke. „Da se pogledaš u ogledalo“, pruži joj i ogledalo, „i nasmeješ se, dok stvarno ne počneš da se smeješ.“

„Zezaš me, je l’ da?“, upita ga sa ogledalom u rukama i žutom kapom na glavi.

„Ne.“, on joj mrtav ozbiljan odgovori.

I u tom, na njegovu radost i zaprepašćenje, ona poče da se smeje, isprva tiho, a onda sve glasnije i glasnije, i ne pogledavši se u ogledalo. Zvuk njenog zaraznog smeha prolamao se ulicom utonulom u zimski san. Smejala se i smejala, dok su je poneki usputni prolaznici, zavijeni u svoje probleme i šalove posmatrali kao da je luda. Mnogi su je i ignorisali. Konačno, poče i on da se smeje. I njih dvoje su se smejali još dugo, u žutoj i crvenoj kapi, dok su im oči caklile i sijale u hladnom novembarskom danu na kvadratnom metru sivog troatoara, na kojem su se slučajno sreli i razumeli.

Autorka: Sanja Petrović

Fotografije: weheartit.com

Nema komentara

Ostavi komentar