Crna ovca nedelje: Srđan V. Tešin

Hajde da odmah iznesemo one činjenice zbog kojih bi svaki ljubitelj književnosti trebalo da pročita ova intervju:

 

  1. Naše stado, tu i tamo, izbaci poneku pričicu. Srđan Tešin je diplomirao na poetici kratke priče. Nalazite da je dovoljno kompetentan da govori o vrsti književnosti koju naš portal zdušno promoviše?

 

  1. U našem stadu, tu i tamo, naiđemo na ponekog pisca u nastajanju. Srđan Tešin je autor destak knjiga, ali i priređivač šest antologija kratkih priča. Nalazite da je dovoljno afirmisan da govori iz ugla jednog pisca?

 

  1. Srđan Tešin je dobitnik nagrade „Borislav Pekić“, Nagrade Društva književnika Vojvodine za knjigu godine i Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine. Nalazite da njegova njegova reč ima težinu?

 

Ukoliko su vaši odgovori na ova tri pitanja potvrdni, uživajte u intervjuu koji sledi. Ukoliko nisu, pročitajte još jedared, promislite malo bolje, i shvatićete da ste pogrešili, te vam još jednom želim prijatno čitanje.

 

Književnost je, očevidno, Vaš životni poziv. Uzimajući u obzir trenutno stanje u kulturi i umetnosti u našem društvu, smatrate li svoj profesionalni poziv prokletstvom prognanih ili blagoslovom izabranih?

– Moj književni rad ne zavisi samo od finansijskih ili društveno-političkih okolnosti u kojima stvaram. Mnogi pisci su stvarali u daleko težim vremenima nego što je ovo danas, mnogi su platili životom zbog svog književnog angažmana. Pisci u postkomnističkom vremenu ne igraju više ulogu društvene svesti i savesti, vođa nacija ili narodnih tribuna, pa je u tom smislu danas izlišno govoriti o „blagoslovu“ ili „prokletstvu“ književnog poziva, jer je ono isključivo stvar izbora: ja sam odlučio da moj profesionalni angažman bude u vezi sa čitanjem književnosti, stvaranjem književnosti i pisanjem o književnosti. Što bi rekla Margaret Diras: „I pisci, i vodoinstalateri i taksi vozači pre svega su ljudi. Jedina razlika među njima je što vas jedni odmah podsete na to čime se bave, dok drugi umeju i da sačekaju.“

Možda je pretenciozno pitanje, ali kako Vi vidite budućnost srpske književne scene, s obzirom na to da ste jedan od predvodnika srednje generacije pisaca iz Srbije?

– Književna scena u Srbiji je šarenolika, toliko da se zapravo može govoriti o književnim scenama uslovljenim generacijskim, poetičkim i ideološkim razlikovanjima. I dobro je da je tako. Postoje komercijalni pisci i postoje autori, i jedni i drugi su neophodni: prvi jer omogućuju priliv novca izdavačima, koji onda imaju veću slobodu da se upuštaju u rizičnije izdavačke poduhvate nego što je štampanje proverenih bestselera, a drugi jer obezbeđuju i osiguravaju dostojanstvo književnog poziva. Kurcšlust nastane onda kada se komercijalni pisci lažno izdaju za autore. Kanonizacija komercijalnih pisaca nije stvar kojom treba da se bavi država, ali često su komercijalni pisci upravo državni projekti. Manji, ali bučan deo književne scene u Srbiji čine upravo državni pisci koji bivaju nagrađeni poslaničkim mandatom, sinekurom u državnoj izdavačkoj kući ili angažmanom za pisanje prigodnih i ideološki obojenih scenskih igrokaza. Intervencija države treba da se ogleda u otkupu knjiga za biblioteke i podršci izdavačkim projektima u nastanku. Ne bi bilo loše da se razmisli i o pokretanju javne agencije za knjigu,  o donošenju zakona o bibliotečkim tantijemama za iznajmljene knjige, kao i davanja književnih stipendija mladim piscima. Što se tiče sagledavanja scene, mislim da nam nedostaju temeljne i sveobuhvatne antologije poput Jeremićeve „Nove srpske pripovetke“ ili Pavlovićeve „Antologije srpskog pesništva“, iako se, ruku na srce, u poslednje vreme pojavio niz manje ili više kompetentnih pesničkih i pripovedačkih antologija u kojima su sakupljeni radovi autora mlađe generacije. Takođe, značajan je i projekat Ministarstva kulture i informisanja i Narodne biblioteka Srbije „Pisci iz Srbije“, koji obuhvata objedinjavanje 102 biografije najznačajnijih srpskih pisaca od početka 20. veka do danas. Imamo dobre i ostvarene pisce svih generacija. Svako vreme ima svoje pisce, pa tako i ovo naše. Besmislene su jadikovke mrzovoljnih kritičara u kojima se žali za vremenima kada su stvarali Andrić, Crnjanski, Kiš ili Pekić, jer je verovatno i u njihovo vreme neki kritičar kukumavčio kako više nema pisaca poput Njegoša ili Laze Kostića. Književnost je danas bolji deo Srbije.

tesin-blacksheep-rs

Na koji način, i u kojoj meri nalazite da utiče ekspanzija interneta – sa akcentom na Tviter – na kreiranje čitalačkog ukusa, u smislu forme i kvaliteta napisanog?

– Plašljivci koji strahuju od toga da će internet ubiti štampanu knjigu zaboravljaju da su Sumeri, Egipćani, Grci ili srednovekovni sholastičari pisali na glinenim pločicama, u kamenu, na papirusu, na jarećim kožama ili na kuvanoj, odbačenoj tkanini. Gutenberg, razume se, nije postao knjigoubica kada je izmislio štamparsku presu. Ne zaboravite da se nekada čitalo isključivo stojećki i naglas. Setite se Svetog Avgustina i njegovog čuđenja Svetom Amroziju, koga je pratio glas da je osmislio kako da čita bez izgovaranja reči. Ovo otkriće stoji rame uz rame s otkrićem interneta! Konkretno, tviter-priča, kao književni žanr zavisan od tehnologije, pronalazi korene u sažetim pričama koje nastaju na marginama žanrova. Kvalitet tviter-priče jeste u tome što inicira samostalna čitalačka interpretativna proširivanja. Tendencija sažimanja odgovara potrebama savremenih ljudi. Nikada se u istoriji nije pisalo više nego danas, jer svi pišu sms ili imejl poruke, fejsbuk statuse ili tvitove, vode blogove ili kreiraju forume. Nije sve to, naravno, književnost, ali nije književnost ni sve ono što se odštampa na papiru i ukoriči. Internet je najdemokratskije mesto za stvaranje, bilo da ga tumačite kao skladište ili kao đubrište.

Kada biste mogli da birate, sa kojim domaćim ili stranim piscem iz prošlosti biste poveli razgovor o književnosti?

– Mnogo dugujem svojoj majci Milici i Đuri Đukanovu koji su me uveli u svet književnosti. Moja majka je bila nagrađivana pesnikinja, a Đura izuzetan prozni pisac; prerano su umrli, tako da sa njima nisam dovoljno pričao o književnosti. Takođe, nisam imao priliku da upoznam Voju Despotova, a njegovo delo je značajno uticalo na moje formiranje kao pisca.

Postoji li knjiga, ili knjige, za koju ste, nakon čitanja, čak i pomalo ljubomorno rekli: „čoveče, šta bih dao da sam ja napisao ovu knjigu!“?

– Često mi se dešava da tako reagujem. Nedavno sam čitao „Mećavu“ Vladimira Sorokina i „Nadalje ćeš samo stariti“ Juhana Haštada. Sorokin piše o neverovatnom putu od sedamnaest vrsta, kroz snegom zavejanu stepu, samohodom koje vuku konjići veličine jarebice, dok je Haštad napisao kolekciju punokrvnih kratkih priča o povređivanju i samopovređivanju od kojih mi je, bukvalno, zastala knedla u grlu. Kratko i jasno.

Kada sagledate istoriju književnosti, koju naciju biste označili kao naciju koja je svojim autorima i delima više od ostalih uticala na književnost uopšte?

– Niko na zapadnu misao, pa samim tim i na književnost, nije uticao više od antičkih Grka. Ne postoji oblast ljudskog duha kojom se oni nisu bavili. To je potpuno neverovatan period u razvoju ljudske civilizacije. Zamislite obično nedeljno prepodne u Atini i na ulici Sokrata, Platona i Arisototela kako raspravljaju o onome što će biti suština zapadnjačke filozofske misli. Ova scena deluje gotovo nestvarno, a istorijski je ipak tačna.

Smatrate li inspiraciju psihološkim fenomenom koji se može vežbati, ili je u pitanju psihološka predodređenost? Možda nalazite da je prijemčivost za inspiraciju bilo koje vrste nešto metafizičko, neobjašnjivo cerebralnim putem?

– Literarne teme nalazim u stvarnom životu, u događajima koji su se odigrali ili su se mogli odigrati u realnosti. Dakle, motivaciju za pisanjem tražim u onome što najbolje poznajem, a to su podjednako iskustva iz mog prolaznog, fizičkog života koji vodim uz druge ljude od krvi i mesa. Naravno, u značajnoj meri inspiraciju tražim i u svom čitalačkom iskustvu, jer je nemoguće ostvariti se kao pisac, a biti nenačitan. Različiti pisci imaju različite ideje o tome šta ih podstiče na pisanje. Neko se rodi kao pisac, a neko piscem postane; ovaj prvi je harizmatični umetnik koji s lakoćom stvara, kao da mu muze šapuću na uvo, a drugi više liči na rudara, koji, nevidljiv za ceo svet, u muci i znoju iskopava dragocenu rudu. Sebe doživljavam kao nekakvog arhivara koji predano radi na skupljanju iskustava o kojima može da svedoči iz prve ruke.

Porodičan ste čovek, okružen decom. Ima li sličnosti između rođene dece i rođenih knjiga?

– To se, ipak, ne može porediti. Život nije literatura.

Postoji li neki „začin“ bez kog nalazite da je delo bljutavo?

– Verujem u Sveto trojstvo slova Š bez kog nema dobre književnosti, a to su: šala, ševa i šorka. Izbacite jedan od ovih „začina“ i dobićete književnost s manom.

Zašto sebe smatrate crnom ovcom?

– Za deset godina sam dvaput ostajao bez posla. Fizički sam napadan. Napadan sam i sa skupštinskih govornica i u medijima. Uništavana mi je imovina. Tužen sam i osuđivan. Politički sam nepodoban. Već tri godine sam nezaposlen. Vlast smatra da sam crna ovca, a ja smatram da ne treba da budem u stadu koje umesto ovna, kao što je i red, predvodi običan magarac.

 

Razgovarao: Tihomir Stanišić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.