Crna ovca nedelje: Miloš Milosavljević

Ovo je Miloš.

Miloša znam kao kolegu sa fakulteta. Uvek nasmejanog, kome fantastično stoje odela. Mada, na FON-u sve kolege izgledaju kao da su rođeni u odelima – scratch that last. Danas, Miloš je svetski čovek, što bi naši rekli. Kada smo razgovarali pre tri meseca na četiri sata vremenske razlike, hvatao je zjale, što bi moja baka rekla, negde u Južnoj Americi. Ali, zaključili smo da nisu zjale bile zalud. Kupiš avionsku kartu u jednom smeru, preko okeana, tamo gde nam sporazumski ne treba viza, pa odatle kud te noge nose. A noge su ga nosile, nosile van zone komfora, iznad oblaka, u dubinu prašine, do dna vodopada, u sred pustinje i gužve limanskog saobraćaja.

“Istrčao sam kao ugrožena životinja i prva stvar koju sam video je velika reklama Coca – Cole. Nikad nisam bio toliko srećan što vidim ovaj suplement za Vinjak i zagrlio prvi betonski stub.” – Miloš o svom prvom susret sa Limom (nije Adriana), kućom na drugom kraju sveta, koja sasvim liči na ovu našu samo “200 godina stariju, gde poslodavci ne znaju da li si se uspavao ili je samo bila gužva u kojoj si 2 sata išao od Novog Beograda do Brankovog.”

Pored toga što je svetski čovek i putnik i zaljubljenik u kulinarstvo, čiji se gulaš u tajnosti sprema na dnevnim žurkama na Dunavu, Miloš je čovek od reči, pisane reči, čije će vas razglednice iz Latinske Amerike nasmejati do suza i odvesti u srce tamošnje džungle.

Naš razgovor počinje u taksiju – dok prolećem kroz Teodora Drajzera na Skajpu pišem da uskoro stižem.

– Važi. Čekam te. Ionako imam problem sa internetom. Ali ne brini, imamo još 88 minuta.

Osam minuta kasnije dobro poznati iritantni zvuk dolaznog Skajp poziva mi odzvanja u ušima.

– Ćao Miloše!

– Ćao. Jel me čuješ?

– Čujem, mada slabo.

– Ovde internet možeš jedino da nađeš u muzejima, a da je besplatan.

– Haha.

– Ovaj muzej ima prilično loš internet. Obično je bolja veza.

– Po muzejima razgovaraš?

– Isključivo! Haha! Hoćeš da se čujemo kasnije, ako imaš vremena, kad izađem iz muzeja i nađem bolje mesto?

– Može! Odlično, zovi kada budeš mogao.

 

Taman imam vremena da napravim večeru za sebe i za mačke. Par sati  kasnije uspeli smo da uspostavimo stabilnu vezu.

“Trošim internet po muzejima povoljno”, uz smeh započinjemo razgor, on u čileanskom muzeju “uzengija”, ja u svom stanu sa pogledom na Mostarsku petlju. Trenutna lokacija Santijago de Čile,  gde stanuje u kući Srba koji su se asimilirali sa Čileancima. Došao je krajem decembra i dve nedelje nije izašao iz kuće.

– Trebala mi je hrana i krevet. Odmor od cele zavrzlame koje se odvijala prethodnih meseci.

– Koliko si već dugo na drugom kraju sveta?

– Pre neki dan sam razmišljao o tome. Mislim da sam na Kubu otišao nekad u avgustu prošle godine, više ni ne pamtim. Otišao sam da posetim drugaricu sa kojom sam odrastao, a koju nisam video četrnaest godina. Kupio sam kartu u jednom smeru. Nisam puno razmišljao, samo sam hteo da odem. I sad sam u Čileu. Bio sam u Peruu i Boliviji.

– Šta je plan posle?

– Posle, Patagonija. Rekli su mi da je tamo najveća turistička atrakcija da uzmeš dve kockice leda, staviš u viski i uživaš u pogledu. Pričam im kako sam video mesta koja su za “padanje na dupe”. Kažu da je tamo (Patagonija) lepše. “Ma važi. Hoću da idem kući”, smejem se i kupujem kartu za 3. februar. Bilo bi greota da nisam, koštala je samo četrdeset dolara.
Generalno sam prestao da planiram. Sve što sam do sada isplanirao nije pošlo po planu. Planirao sam da idem za Ekvador pre Perua, nisam otišao. Iz Lime sam kupio povratnu kartu za Tarapoto, grad u sred amazonske džungle. Na putu do aerodroma sam saznao da da smo kupili kartu za pogrešan mesec. U Limi je tolika gužva u saobraćaju da mi nije padalo na pamet da se vraćam nazad i umesto sat vremena avionom, putovao sam trideset sati autobusom. Tamo je trebalo da ostanem devet dana. Hej, ja, naivan gringo stranac “videću džunglu, vodopade, meštane, sve za devet dana”. Najavio se jednoj porodici da ću spavati kod njih dve večeri. Ostao sam tri nedelje. Svi planovi koje sam imao su propali. Sve što se do sada desilo je bila serija neplaniranih sticajem okolnosti srećnih događaja. Neplanirano i neuporedivo bolje od mojih planova. Nosio sam vruć hleb u torbi na leđima, na zadnjem sedištu skutera bez kacige, da bih se kasnije probijao uzvodno kroz planinsku reku nabujalu od kiše, da bih video najlepši vodopad u okolini. Sve to sa meštanima koji ne znaju reč engleskog. “Peligroso, peligroso”, kaže mi dok se penjemo. Što bi Srbi rekli “i ja tebi”, klimam glavom jer ne znam reč španskog. Posle tek shvatam koliko je bilo opasno – hvataš se za korenje, ne za kamenje i ideš “rapido” dok ti je duša u nosu da te bujica ne bi odnela. Jedno plivanje kroz taj prirodni bazen je bilo vredno te muke. Kad god sam išao na klasične turističe ture, pokajao sam se.

– Što?

– Pa video sam turu: pecanje pirana, pijenje vode iz lijana, lov na krokodile.

– Zvuči zabavno, ne?

– Ne. Mislim da. Jeste. Dva dana nisam progovorio od šoka. Četiri dana sam proveo u kanuu sa četiri stranca koja ne govore engleski. Uveče smo iz dosade išli da lovimo krokodile. Vodič kao Mogli, odrastao je uz krokodile. U mrklom mraku on uskače u vodu i izlazi sa krokodilom. Daje ti ga u ruku i ti ne možeš da odbiješ. Ja se nisam često nalazio u situacijama gde sam van zone komfora, ali ovo iskustvo je za mene bilo šok. Jedino tako mogu da ga opišem.

Zamišljam sve te žabe, zmije, krokodile, anakonde sa kojima se Miloš susretao u sred južnoameričke džungle i ne mogu da zamislim sebe, koja se od jedne potočarke uplašila i zaključala u kuću, kao da zmije otvaraju vrata, kako osvajam prašume na kraju sveta.

 

Iz džungle, preko planinskih bujica, stižemo na ogoleli sever Čilea i bezvodni plato slanog zemljišta i bujica lave – Atakama pustinju.

– Tamara, to filmska kamera ne dočara dovoljno. A bilo je filmova po Atakami. U Čileu je sve nekako sigurno, i skupo. Doživljaj nije ni približno sličan kao u Boliviji, gde za sto dolara dobiješ tri noćenja, hranu, opremu, obuku i vodiča da se penješ na 6088 metara nadmorske visine, planinu Huayna Potosi. To je avantura. Na pet i po hiljada metara ja pregovaram sa vodičem da li da mu dam deset ili dvadeset dolara da me vodi do vrha, jer je prethodni odlučio da ostane da gleda zvezde. Ja hoću da gledam oblake sa vrha. To je vrlo nezgodno mesto za pregovore.

Smejemo se oboje, a znam da se moja baka ne bi smejala da sam joj ja pričala ovu priču. Kako naša priča ide dalje, shvatam koliko su putovanja važna, ne zato što ćeš videti svet, njegova čuda i lepote, već zato što kulture sa kojima se susrećeš non – stop guraju preko tvoje granice komfora, što je verovatno jedini način da u svim tim lepotama uživaš na pravi način, da ih doživiš na pravi način. Miloš će jednog dana, sutra, kada se vrati, praviti zmijski gulaš od potočarki koje će golom rukom hvatati u hladnoj reci. Miloše, ako budeš, zovi me!

 

– Hajmo malo o onim trivijalnim i možda dosadnim stvarima svakog putopisa: hrana, piće i favorites.

– Haha. Veruj mi, čak ni te stvari ovde nisu dosadne. Ljudi u Čileu jedu lubenicu cele godine. Ej! Cele godine. Gde se još lubenica jede cele godine? I jedu je kašikom. Nikad nisam video da neko lubenicu jede kašikom, ali kada jedeš dva kilograma sa kore, onda kašika bude zgodna. Kad smo kod zgodnih, mala digresija i favorites,  upoznao sam jednu Brazilku i ja ne mogu.

– Šta ne možeš?

– Ja generalno ne mogu. Haha. To je sve što imam da kažem po tom pitanju. Nego vratimo se na trivijalnosti. Nešto najlepše što sam video je Laguna 69 – jezero 69 u Peruu koje nema nikakve veze sa Kamasutrom, iako sam se veoma ponadao. Haha. Ali to je jedan raj na Zemlji. Što se tiče hrane, ja inače, znaš da jedem sve i svašta i volim da kuvam, ali tamo nisam mogao da se najedem voća. Bereš ga sa grane ili kupuješ na peruanskoj pijaci za manje od dolara kilo. Ali ono što bih pravio kod kuće bi definitivno bilo pequenos de lomo saltado. Lomo soltado je nacionalno peruansko jelo, fuzija peruanske i kineske kuhinje – teletina sa povrćem, flambirana u lozovači, zatim umotana u tanko kinesko testo i na kraju propržena. To jedeš kao bombone. Pored toga na ulici prodaju palentu sa piletinom umotanu u list kukuruza, koji taman pusti svoj ukus i to bude super. Ono što je nekako srce ulične južnoameričke kuhinje je što na sve strane imaš nekog “Dragana” koji iznese svoj roštilj ispred kuće i prži tu, ispred dvorišta. Volim te ulične stvari, dobiješ mnogo bolju sliku mesta u kojem si. Ovde na ulici na jednom ražnjiću dobiješ kravlje srce na drugom crevca koja još cvrče. To je doživljaj.

Ne jedem crevca i ostale iznutrice, ali kad slušate Miloša kako priča o ukusima, voda na usta pođe sama. Pričali smo dugo, dok se muzej nije zatvorio. I mogli smo da pričamo satima, ali ovaj razgovor vam ne bi ništa bliže približio čari Južne Amerike i Miloševa iskustva. O tome možda najbolje da čitate na Oblakoderu i Razgledinicama iz Latinske Amerike .

 

Otišao je bez očekivanja, ostao je bez daha, sa nadraženim nepcima, plućima punim svežeg vazduha i očima punih oblaka. Vratiće se sa torbama punim zalutalog peska i doživljaja koje za života neće ispričati. Nedostaje mu ‘leba, jer nema dobrog hleba u Južnoj Americi. Nedostaje mu ekipa i bleja u poznatom okruženju. Nedostaje mu Vinjak. Kada sam ga pitala zašto misli da je crna ovca, rekao je “Pogledaj me opet”.

 

Miloš je na putu do kuće, kojoj se vratio juče, obišao Argentinu i Španiju i prvo čega se uhvatio po povratku bio je lonac.

 

Razgovarala: Tamara Naumović

Fotografije: @niceshhh , unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.