Crna ovca nedelje: Bojan Marjanović

Bojan Marjanović je novinar, pisac i jedan od osnivača multimedijalnog studja Trosed. Promocija njegove knjige Politika, Pornografija, Poezija“  zakazana je za 29. septembar 2015. godine, u KC Gradu.  Do tada ne propustite da pogledate niz spotova koji su inspirisani jednom od pesama koja će se naći u knjizi.

Sarađivao si sa novinama Danas i Lice ulice, kao i sa portalom E-novine. Tvoja poezija, eseji i priče se mogu naći u brojnim književnim časopisima i zbornicima. Dobitnik si književne nagrade za najbolju neobjavljenu pripovetku Laza Lazarević, 2013. godine. Ko si ti kada se skloni tvoje obrazovanje i nagrade? Ko si u biti?

Ne znam ni sam, iskreno govoreći. Ja sam, valjda, kao i većina ljudi koje poznajem, neko poliidentitetsko čudo koje bi u isto vreme da mašta o socijalnoj revoluciji i pravednijem svetu, ali ako bi nekako mogao da se u svemu tome ne odrekne koka kole, Levi’s farmerki i filmova sa Arnoldom Švarcenegerom. Pročitao sam izvestan broj knjiga, pogledao izvestan broj filmova i preslušao izvesnu količinu muzike, ali i dalje duboko u sebi verujem da je Majkl Džordan najveći čovek koji je hodao zemljom. Važno se mrštim dok gledam Bergmanov “Sedmi pečat” i nadam se da prijatelji sa kojima gledam film ne primećuju da sam dva ili tri puta na sekund zaspao gledajući, a, onda, sa druge strane, noćima sedim ispred YouTube-a, vrtim pesmu Malo je, malo dana Halida Bešlića i, od neke čudne mešavine radosti i tuge, plačem kao zadnja pizda. Iščitao sam gomilu feminističke literature i spreman sam da satima debatujem o zloj ćudi rodnih uloga i nametnutih obrazaca poželjne telesnosti, ali, opet, nepogrešivo uvek se zaljubljujem u devojke koje mnogo novca i vremena troše na kozmetiku, parfeme, seksi veš i tu neku, šatro sofisticiranu, seksualizovanost koja je, jasno, samo još jedan brend.

Stao bih tu, blesavo mi je više da razmišljam o sebi i tim svojim paradoksima. Mada, naravno, radim to svaki dan. Većina pesama koje sam napisao negde se u biti time i bavi. Računam da ću pisanjem o tome i zajebantskom dekonstrukcijom tih paradoksa napraviti prvi korak u formiranju sebe kao nekog celovitijeg i smislenijeg političkog, društvenog i svakog drugog subjekta. Iako su, naravno, sve šanse da je to dosta naivno verovanje.

Bojan-Marjanovic-blacksheep.rs

Ko sedi na Trosedu, a ko ga gura?

Na Trosedu sede i Trosed guraju moji prijatelji Miloš Skokić i Marko Obrenović, kao i ja, zajedno sa njima. Ovog leta smo došli na ideju da osnujemo Trosed kao neki mali multimedijalni studio koji bi – kroz najrazličitije forme – sadržaje iz oblasti kulture/zabave/ umetnosti plasirao preko neta. Nekako nam se činilo da su takvi sadržaji, u jednoj postavci, preopterećeni tržišnim zahtevima koji ih pretvaraju u predvidljive, konfekcijske, besmisleno bezopasne proizvode, a da su, opet, u drugoj postavci, ti sadržaji preopterećeni elitističkim zahtevima tzv. visoke kulture te da na taj način postaju tek oruđe u procesima klasne diferencijacije društva. Trosed ima nameru da svojim radovima beži i od jednog i od drugog konteksta, a koliko će biti uspešan, to ćemo videti.

Striktno gledano, Miloš je menadžer u digitalnom sektoru jedne marketinške agencije, Marko je animator u jednom studiju koji se bavi video-igricama, a ja sam novinar – međutim, sva trojica imamo dosta širi spektar nekih veština i interesovanja koja nas čine nekom vrstom “kreativaca” (grozno li ružne reči!) opšte prakse. Imamo dosta različita znanja i poglede, ali se, opet, jako dugo znamo i jako volimo da radimo zajedno, te bez straha možemo da ulećemo u autorske i konceptualne sudare na Trosedu. Iz tih sudara onda nastaju i nastajaće video radovi, stripovi, posteri, animirani filmovi i razne druge međužanrovske trosedne stvarčice.

U ovom malom multimedijalnom studiu se rodio niz spotova koji su inspirisani tvojom Ljubavnom pesmom. Želeli ste da dokažete, da poezija pored toga što može da se čita i oseća, da može i da se gleda. Kako ste zadovoljni „pogledima“?

Da, prva stvar koju smo kao Trosed uradili je niz od četiri video spota koji su inspirisani jednom mojom pesmom koja se, je li, sasvim inventivno, zove “Ljubavna pesma” i koji su neka vrsta promotivnih spotova za moju knjigu koja se uskoro pojavljuje. U sva četiri spota glumila je Tamara Belošević, a pesmu je čitao Branislav Trifunović. Dosta smo zadovoljni brojem pregleda. Sva četiri spota, za sada, imaju negde oko sedam hiljada pregleda, dobili smo puno jako pozitivnih komentara, šerova, lajkova i svih tih stvari kojima ti internetska zajednica poručuje da joj se dopada to što radiš. Tako da je, u principu, Trosed sasvim srećan i zadovoljan svojim prvim proizvodom.

Bojan-Marjanovic2-blacksheep.rs

Ovi spotovi su ujedno uvertira i promocija za tvoju knjige Politika, Pornografija, Poezija, koja će biti objavljena krajem meseca. Šta ćemo moći da pročitamo/ osetimo i vidimo između tih korica?

Predrag Lucić, jedan od recenzenata knjige, dao joj je podnaslov koji glasi “jebena ljubavna knjiga”. Tako da je moja knjiga, pre svega, knjiga ljubavne poezije koju sam mestimično presecao digresijama u kojima sam, uglavnom, preciznije označavao neke svoje ideološke pozicije. Kada si novinarska politička živuljka kao što ja jesam, pomalo te grize savest kada se uvučeš u neku vrstu autoegzila i kada se distanciraš u odnosu na svet oko sebe, a pisanje ljubavne poezije te, ma koliko da se koprcaš i opireš, vodi i u tom pravcu. Tako da, oni koji budu čitali knjigu, moći će da vide neke poetske izveštaje iz tog međuprostora. Bazično, knjigu čine tekstovi čiji je noseći subjekt razvučen između, sa jedne strane, vlastite svakodnevice koju određuju žene sa kojima deli život, svakodnevice koju određuje njegov stan, put do posla, tramvaji u koje ulazi i prolaznici koje sreće i, sa druge strane, ideoloških aparata koji taj njegov život oblikuju, kako na materijalnom nivou, tako i propisivanjem različitih modela po kojima bi trebalo da svoju svakodnevicu i sebe u njoj razume.

I, eto, ne bih više analizirao samog sebe i svoju knjigu, ako ovako nastavim, književni kritičar u meni će ubediti pesnika u meni da je mnogo bolji nego što uistinu jeste.

Kako raste ljubavna pesma?

„Setio sam se jednog starog vica. Čovek dođe kod psihijatra i kaže mu Doktore, moj brat je poludeo – misli da je kokoška! I doktor mu kaže Pa, zašto njega niste doveli u bolnicu? I čovek mu odgovori Pa, ja bih, ali, znate, trebaju mi jaja. Dakle, to je otprilike ono što ja mislim o ljubavnim vezama. Znate, one su iracionalne, lude, apsurdne, ali verujem da i dalje stalno ulazimo u njih jer većini… pa trebaju jaja.“ Ovim rečima Vudi Alen završava „Eni Hol“, moj omiljeni film.

Ljubav je, mnogo su o tome mnogi pisali, dosta kompleksan termin. Ljubav u sebi sadrži i puku želju da se bude prihvaćen kao “normalan” u okviru neke društvene strukture. Ljubav u sebi sadrži i biološku i društvenu potrebu za reprodukcijom. Ljubav u sebi sadrži i potrebu da se drugi ljudi potčine ili da se potčinimo drugim ljudima. Ljubav je i ideološki konstrukt koji stoji u temelju nekih dominantnih kulturnih modela koji, preko koncepta ljubavi, određuju i granice morala, seksualnosti itd. Ljubav je i romantizacija potrebe da se ljudi ekonomski udruže u grupu u kojoj će biti snažniji i bezbrižniji. Sve to i još mnogo toga spada u značenjski okvir termina ljubav. Ipak, iako mislim da su ti svi uvidi dragoceni i da ih treba biti svestan, ljubavne pesme se pišu – ili, kao što ti kažeš, rastu –  te obuhvataju stvarno neslućene prostore, pa u sebe onda integrišu i razgovore o razlici između socijademokratskih reforma i revolucionarnih promena, pornografske naslade nad određenim delovima tela, te stalnu grižu savesti zasnovanu na ideji da je ljubav previše tržišno eskploatisan motiv da bi se o njoj danas ozbiljno pisalo i čitalo. Šire se, dakle, okviri ljubavne pesme na sve strane, pokušavaju pesnici što veći zamah da naprave i da u ljubavnu poeziju ugrade što više stvarnosti, sva se ta tumbanja sa okvirima ljubavi i pesama o njoj dešavaju iz samo jednog jedinog razloga – trebaju nam očajnički ona jaja.

Bojan-Marjanovic3-blacksheep.rs

Branko Miljković je rekao: „Pesnik je oduvek bio onaj koji u drugima leči bolesti od kojih sam umire“. Da li si saglasan sa ovom mišlju?

Ta Miljkovićeva rečenica me malo podseti na onu Staljinovu da su pisci inženjeri ljudskih duša, s tim što je Staljinova inženjerska metafora malo inventivnija i uspešnija od Miljkovićeve lekarske. Ali, u principu, ne slažem se ni sa jednim ni sa drugim. Mislim da je to nepotrebna mistifikacija jedne profesije, izmišljanje nekog habitusa koji bi pesnika (ili, šire gledano, pisca) trebalo da označi kao “tuđu sreću”, mistika koga nikad do kraja ne možemo razumeti, nekakvog tužnog polusveca koji svojim nadnaravnim darom ljudima donosi sreću, a njemu samom taj dar predstavlja muku budući da je veći od života. Ne mislim, dakle, da je bivanje pesnikom nešto što čoveka kandiduje za tu “uzvišenu patnju” više nego što bi ga za nju kandidovalo bivanje zidarom, trgovcem ili mesarom. Znate, ima ona stara, ofucana i priprosta narodna izreka koja veli da je ljubav izmislila sirotinja da bi lakše došla do seksa. Nisam sasvim siguran da je to moguće reći za ljubav – već smo ustanovili da je to jedan, semantički gledano, dosta širok i kompleksan pojam – ali sam posve siguran da je ta uloga “neshvaćenog pesnika” nešto što je izmislila pesnička sirotinja da bi joj pomogla u, što bi rekao Štulić, očajničkom traženju partnera za fuk. Uz, naravno, svesrdnu pomoć instanca moći koje, kroz procese kanonizacije takve uloge pisaca, zapravo čine književnost bezopasnom i izopštenom iz onoga što jeste život i što jesu neki realni društveni tokovi. Dakle, uprkos svojoj naoko romantičnoj auri, držim da je takvo shvatanje uloge pisca i uloge književnosti duboko konzervativno.

Svedoci smo da se poezija danas dosta piše, ali da se malo čita. Kakva je pozicija poezije kao žanra u današnjem svetu i koliko ovaj žanr tebi znači?

Današnji svet je jako široka kategorija, ali, hajde, možemo govoriti o ovoj temi u nekom jugoslovenskom kontekstu, kao delu tog današnjeg sveta koji poznajemo malo bolje. Mislim da je takav status poezije (a šire gledano i književnosti uopšte) posledica upravo delovanja ovih instanci moći koje sam spomenuo u prethodnom odgovoru. I, da ne ostanu stvari na apstraktnom nivou, kada kažem instance moći, pre svega mislim na obrazovni sistem. Još od osnovne škole, u najvećem broju slučajeva, deca se uče da je književnost nešto što je jako važno, nešto što se mora poštovati jer je to prostor “kulture”, te zato što je književnost jako važna za izgradnju našeg “nacionalnog identiteta”. Književnost se, dakle, ne predstavlja kao dinamični prostor slobode u kome se, što bi rekao Umberto Eko na jednom mestu, može “vežbati život” tako što će se otvarati prostor za razgovor o društvu, međuljudskim odnosima, svakodnevici i svim drugim temama koje književna dela obrađuju, već književnost postaje vrsta instrumenta za oblikovanje poželjnih i privilegovanih identiteta unutar jedne zajednice.

Čini mi se da je dobar deo recentne poetske produkcije osuđen na slabu čitanost upravo zato što tu poeziju i pišu autori stasali u kontekstu gde se književnost shvata na ovaj način, samo što se ta priča iz osnovne škole docnije, u univerzitetskom dobu, stavlja u jedan još elitističkiji diskurs. Čak i kada misle za sebe da deluju izrazito subverzivno i protiv nekakvih dominantnih struja u književnom polju, mnogi od autora koji danas pišu pesme se guši u samodovoljnoj fetišizaciji nekakve visoke estetičnosti, te pesme koje pišu, na kraju, ne komuniciraju sasvim dobro sa sredinom u kojoj nastaju. Naravno, besmisleno je generalizovati, ima sjajnih autora, ali mislim da se odgovor na pitanje zašto se poezija ne čita puno nalazi u tome, a da su upiranja prstom u rijaliti programe, u to što deca na ekskurzijama slušaju Cecu ili što, šta znam, Jelena Bačić Alimpić prodaje desetine hiljada knjiga samo podle zamene teza koje plasiraju psi čuvari tog – iz klasne perspektive, jezivo problematičnog – koncepta kulture kao okamenjenog sklopa vrednosti na osnovu kojih se vrši podela ljudi na one prvog i one drugog reda.

A svakako, postoje i primeri savremne poezije koji vrlo efektno pokazuju kako poezija može biti važna relativno širokom krugu ljudi. Svako ko je je makar jednom pristustvovao kabaretskom programu Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, mogao se uveriti u to. Ili, recimo, svako ko je išao na neko čitanje Marka Tomaša i video da ljudi iščekuju njegovu pesmu “Pismo Venjički” kao što, šta znam, kad odu na koncert The Rolling Stonesa očekuju da čuju “Sympathy for the Devil” ili “Jumpin’ Jack Flash”. Ili, recimo, svako ko je bio na nekom koncertu Damira Avdića, mogao se iz prve ruke uveriti kako poezija može puno značiti u svetu u kom živimo.

Bojan-Marjanovic4-blacksheep.rs

I za kraj, u duhu našeg portala, reci nam zašto si ti crna ovca?

Pa, eto, ako razmišljamo u tim kategorijama, recimo da sam crna ovca po nekim svojim političkim shvatanjima, mada i tu nisam siguran koliko malo ljudi deli moj svetonazor, a koliko ljudi, naprosto, ugnjeteni različitim represivnim modelima, nisu imali mogućnost da ga artikulišu na način na koji ja, sticajem okolnosti, jesam. Možda sam crna ovca i po tome što se bavim nekim poslovima koji, objektivno, ne predstavljaju neku naročito zanimljivu nišu na tržištu, pa su osuđeni na tiho umiranje.

To su neka dva odgovora koja bih dao kada bih sebi dopustio da me povede taština i da zbog svog posla razmišljam o sebi kao nekom bog te pita kako posebnom i važno drugačijem pojedincu. Međutim, kada uspem da pobedim tu sujeticu, suštinski ne želim da pristanem na tu ulogu crne ovce.

Znate, bile ovce crne ili bele, one nekako, jebiga, uvek služe za šišanje.

Vidimo se 29. septembra, u 20:30 h,  u KC Gradu na promociji knjige „Politika, Pornografija, Poezija“!

Razgovarala: Tijana Banović

Fotografije: Zorica Šorgić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.