05 apr ČOVJEK IZ VODE

Krenu topot niz planinu,
Niz, životom obrazlu, strminu.
Svali stablo, zakotrlja glinu –
kam podrobi, pokaza silinu!

Utaba si kroz stijene pute,
Raširi nam svoje plodne skute.
Podari nam za života šansu;
Krov nad glavom, podno njeg’ romansu.

Toplinu s nama, kad je zima, dijeli;
Tamni kad su, puteve nam bijeli.
Truli kad smo, daje nam svježinu,
Bojom šara zemaljsku crninu!

Oblike si sama mnoge daje,
Vrijeme što ih u toku zadaje;
Čas poteče, čas ledeno čvrsta,
Snijeg i kiša – iste tvari vrsta.

Pada voda sa neba, na zemlju –
Da sapere prljavu nam volju.
I snijeg pade, crno da obijeli;
Osvijetli nam univerzum cijeli!

I čovjek je planina visoka,
Rijeka što ju natapa, i plodi.
Dalek pogled u zjenici oka,
Zvjezdanom nas nebu vodi.

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: weheartit.com