Čovek koji je slikao palačinkama

Svi smo bili zajedno na tom mestu vakuumirane tišine. Dva crna kaputa, muzika i njegova jaja. Crni kaput je upijao tonove iz mojih polupokvarenih slušalica. Zabraniti muzici da pređe putanju od mobilnog telefona do uha. Kada je otišao, kaput se asimilovao s njegovom kožom i čitava ruka je postala tkanina od čijih će dlaka još uvek nerođeni, futuralni Direr napraviti „Zeca“. Kad odlazi, on formira dijagonalu između budućeg i sadašnjeg oka. Sadašnjost pripada prošlosti. On odlazi. Poput žene koja je provela život u sudoperi i sada povraća od pomisli na tanjire ili pribor za jelo. Ali on ne stremi prošlosti. Niti opštim mestima koja danas ostavljaju utisak doma koji miriše na neotvorene knjige. Svi smo bili zajedno u njegovoj belini koja je posesivno čuvala hipotetičko svetlo vasione. Stranica mimova i neka Debisijeva sonata. Tišina ima moć da objedini ravni prostora i vremena. On čuje njen hor kako vrišti. I kreće se. U suprotnom pravcu. Ka drugom polaritetu sopstva. Zamišlja kuću gde nema nikoga. Samo prozor i more čiji talasi se uzdižu do neba istovetne boje tako da voda ne može da se razlikuje od atmosfere i onda se svali nazad, nabadajući njegove bubrege koji sada vise kao grašak na čačkalici. Zidovi i boja kuće su nebitni, ali na njima moraju da vise sive slike i senke lelujaju, obešene na crnom konopcu soli i dima. Želeo je da spozna gravitaciju iz ugla stene. More koje će posmatrati čitavog života kroz prozor hipotetičke kuće kojoj teži, ruku pod ruku sa tišinom, ne znajući da na tom mestu nikada više neće moći da uživa u oralnom seksu sa drugim muškarcima, nema nikakvih stena. Jer su se rastvorile u tečnoj prašini ili nestale pod zubima morskih nemani. Zažmurio je i zamislio penis u svojim ustima. Njegovu glatku površinu nabubrelu od vena kako mu trlja nepce kada se autobus zaustavio nedaleko od centra grada i on je ušao na fakultet, neopisiva potreba da zaplače invertovala se u potrebu da prati najdosadnije predavanje iz dijahronijske lingvistike. Međunožje mu je mokro. Kao da ovog puta talasi nisu želeli bubrege.

Autor: Marko Jović

Fotografija: Milan Milenović

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.