CORPUS DELICTI

Inspektor je ušao u sobu za saslušanje. Osumnjičeni mladić sedeo je za stolom, raspoložen i nasmejan. Iz prve je pomislio da je opet zakačio narkomana. Mrzeo je džankije. Smrde, pričaju nepovezano i grebu se za pljuge. U uglu sobe, blizu vrata, policajac je izigravao starogrčki kip. Ozbiljna faca i držanje nisu zavarali inspektora, pandur je bio običan prašinar, tek svež, sa nekog glupog kursa pošto je propao kao automehaničar ili vodoinstalater. On je i sve prašinare znao po imenu, to je bila jedna od presudnih stvari kojom je održavao autoritet.

            ’Dobar dan Mirko, kako ste?’, uvek je svima persirao, još jedan trik iz rukava. Mirko se zbunio, pomalo otromboljio, pa nasmešio i otpozdravio.

            ’D-dobro inspektore, veoma dobro, hvala na pitanju. A vi, druže inspektore?’

            Iskreno je pomislio da se prašinar upiškio od sreće. Proverio je kraičkom oka. Dobro je, sve je suvo. Promrmljao je nešto kao odgovor i seo nasuprot osumnjičenog. Bacio je fasciklu sa zapisnikom sa mesta zločina na sto, ali pre nego što ju je otvorio, dobro je osmotrio mladića. Nije smrdeo, nije bio upišan ni usran. Odeća sasvim pristojna, čak iznad proseka. Ovo je jedan od onih što je išao u Trst po farmerke, a ne u Pazar. Izvadio je cigare i svoj vojnički upaljač. Mogao je da se opkladi da ovaj jadnik ispred njega nije ni bio u vojsci. Izbegao je na neku foru, sigurno. Ili mu je tata nešto u Partiji ili se izvukao na neki poremećaj zbog kojeg je na kraju i završio ovde, u policijskoj stanici. Kako oni misle da se ova omladina nauči Bratstvu i Jedinstvu bez vojske i čvrste ruke. Ne grade pruge i puteve, sve je to već ona ranija, ona prava generacija odradila. I šta ove jadne duše imaju? Njihov rokenrol i njihovu gandžu i njihov seks bez obaveza. Ako je ovo početak osamdesetih, nije smeo ni da pomisli šta će kraj ove decenije doneti. Propast, eto šta! Dugokosi hipici i pankeri, bez mrvice poštovanja prema autoritetu. Pokazao bi on njima, samo kad bi neki kamp napravili. Kako je sve pod konac u kući, tako je i u njegovoj stanici, najboljoj ovde, a ako ne i u celoj Jugoslaviji. S, F, R i jebeno J su za ove klince nešto iz prošlosti, nešto za šta su se borili neki tamo, a ponašaju se kao da je njima ostavljeno da sve razjebu. E pa neće moći. Ako ovaj ispred njega nije narkoman, nešto jeste. Prvo će saznati šta je, pa će ubiti i Srp i Čekić u njemu, pa onda kod sudije neka ga zatvori. Zamisli, ubistvo, ni manje ni više. Došapnuli su mu to u prolazu, mora pogledati dokumenta da bi saznao više, ali neće to učiniti odmah. Kasnije, nezainteresovano, kad već sve izvuče iz optuženog. To je njegov metod – pusti ih neka vide da nije zainteresovan za njihove tužne priče, oni su samo govance sa cipela, a on je šmrk koji ih šalje gde im je i mesto, u odvod. Posle pranja. Cipela. Klimnuo je sam sebi kao potvrdu misaone vizualizacije svoje nadmoći i nakašljao se.

            ’Šta se smeješ mladiću?’, zagrmeo je.

            ’Ništa posebno, lep je dan i ne znam…Veseo sam. Znate, ovo je novi dan za mene, za sve nas. A svaki novi dan nosi nove mogućnosti. Novi dan je novi život.’

            ’Daj ne seri. Šta tražiš ovde?’

            ’Ama baš ništa, ništa nisam izgubio.’

            Inspektor je duboko udahnuo i stisnuo zube. Odraće ga od batina.

            ’Dobro, dobro. Vidim da ću ja morati tebi da kažem. Neko je anonimno prijavio da se nešto sumnjivo dešava u jednom stanu. Našli su tebe i tvog upokojenog prijatelja.’

            ’Da, to bih bio ja.’

            ’Šta bi bio ti?’

            ’Anonimni poziv. Znate, probudio sam se i pored mene je bio leš. Pa sam prijavio. I nije moj prijatelj. Jesam ga poznavao, ali ne bih ga nazvao prijateljem. To je neko koga sam morao da trpim i sad više ne moram.’

            Ovaj nije normalan, pomislio je.

            ’Dobro, znači ti si taj anonimni dobročinitelj. Što se nisi predstavio?’

            ’Onda ne bih bio anoniman, zar ne? Ne bih bio Anon-i-man.’

            ’Zaboravi da sam pitao. U redu, znači priznaješ da nisi bio u dobrim odnosima sa preminulim?’

            ’Nisam to rekao. Bili smo u sjajnim odnosima. Ja sam njega trpeo, a on je radio šta je hteo. To ne znači da mi je bio prijatelj ili neprijatelj. To je prosto tako.’

            ’A zašto je sada on mrtav, a ti živ? Zbog čega si ga ubio?’

            ’Hm, a kako znate da sam ga ubio? Nema nikakvog dokaza da sam ga ja ubio. Samo telo.’

            ’I telo je dokaz.’

            ’Nije ako na sebi nema tragove nasilja ili odbrane. Nemate oružije, motiv, otiske, vremensku liniju. Baš ništa.’

            ’Uh, neko je gledao kriminalističke serije.’

            ’Razmislite, da imate sve to, a nemate telo, teško bi me osudili. Možda bi uspeli, ali teško. A sada imate telo i ništa više. Šta mislite, koliko ću dugo sedeti ovde dok to ne postane svima jasno i ja otplešem odavde dok vi psujete sebi u bradu.’

            Inspektor nije znao da nemaju ništa protiv mladića. To je moglo da se završi loše. Da mu je udario pokoju vaspitnu, sada je već mogao biti na putu ka suspenziji. Mora se smiriti dok ne otkrije ko je ovaj picopevac, čiji je i šta dođavola nije u redu sa dokaznim materijalom. Otvorio je fasciklu. Mladić, prisutni, je dočekao policiju, već obučen i sređen. Bio je veoma miran i voljan za saradnju. Leš, trenutno u mrtvačnici, neidentifikovan muškarac, neodređenih godina, verovatno ispod trideset, go, bez tragova traume na telu. Na lešu je primećeno da nedostaju oči i jezik. Šta koji kurac, zaprepastio se. Nema tragova nasilnog uklanjanja. Mesta gde bi trebalo da su rane su zarasla. A zato su ovo njemu uvalili. Malo, malo, pa se pojavi nešto sjebano i uvrnuto i kao po pravilu, svi se dobacuju vrućim krompirom, sve dok ne padne njemu u krilo. Mogao bi da prebaci nekom mlađem ovo, ali i sam zna da je najiskusniji i jedini koji se može izboriti sa ovom vrstom slučaja. Dobro, zagrišće. Zaigraće, ali za ovo ima da mu se oduže. Kao da je znao o čemu razmišlja, mladić ga je prodorno posmatrao i zagonetno se kezio. Inspektor se nagnuo i prošaoputao.

            ’Kaži, šta se kreveljiš? Hoćeš da te presamitim, pa da pričaš, ili preferiraš da večeras ne pišaš krv?’

            ’Ha, lepa pretnja inspektore’, šaputao je i mladić. ’Ako želite da pričamo, voleo bih da budemo sami.’

            ’Mirko, izađi!’, naredio je. Pandur se trgao iz dremeža, pogledao kao tele oko sebe, kao da pokušava da se seti gde su vrata i kako se tačno koriste, cupnuo i izašao. Pa je još jednom ušao da obavesti sve prisutne kako će biti odmah tu, ispred, ako treba bilo šta samo da ga inspektor pozove. Inspektor je naručio kafu. Smušen i nezadovoljan ulogom posluge, klimnuo je i ponovo izašao. Inspektor je zapalio ljutu Drinu bez filtera.

            ’Pričaj.’

            ’Još uvek nismo sami.’, rekao je i klimnuo ka kameri.

            ’To ne može. Šta ti misliš, gde smo mi.’

            ’Pitali ste me kako to da sam ja živ, a on mrtav. Šta ako vam kažem da nije mrtav, ne zato što je živ, nego zato što nikada nije bio živ. Šta ako vam kažem da ja, pre danas, nisam bio živ, ne zato što sam bio mrtav, nego zato što me i nije bilo.’

            Inspektor je ustao i izašao. Brzo se vratio, sa kafom u ruci. Crvena lampica kamere je utihnula.

            ’Šta lupaš? Znači, upravo sam spreman da čujem gomilu gluposti i u redu sam sa tim. Ali ako kreneš da mi prodaješ neka sranja, ako i za trenutak pomisliš kako sam ja samo glupi milicajac, pridružićeš se svom nemrtvom dečku, pa se kod patologa raspravite ko je koliko živ, u redu?’

            ’Uopšte ne mislim da ste glupi, zapravo, verovatno ste jedna od inteligentnijih osoba koje sam sreo.’

            ’Reče čovek koji tvrdi da pre danas nije postojao. I nije neka pohvala.’

            ’Haha, da, ali jesam postojao, samo ne…Da krenem od početka.’

            ’Kreni već jednom.’

            ’Sve što ću vam reći je istina, ali nećete moći da dokažete. Nećete moći da me optužite i do kraja dana, ja ću izaći slobodan. A vi, ukoliko nekome prepričate, završićete kao predmet podsmeha i ogovaranja.’

            ’Fabulozno. Da čujem.’

            ’Rođen sam kao dete prostitutke i njenog komšije, silovatelja. Jednom nije imao da joj plati pa ga je odbila. Polomio joj je ruku i vilicu i analno zlostavljao nekoliko puta te noći. Kasnije ga je izboo makro moje majke. Moja draga mamica je nekoliko meseci kasnije saznala da ima veoma specifičnu anomaliju – kloakalnu malformaciju. Saznala je to kada je stomak počeo da raste i preko onog izgovora da je od piva. Bilo je kasno da abortira, pa je pokušala da me ubije pićem i cigaretama. Nije uspela. Mesec dana pre vremena, na svet sam došao ja – čmarna beba, tako je napisala moja majka na listu paira kada me je napustila i ostavila u bolnici. Kasnije su je pronašli, ali se jasno i glasno izrazila želju da me bace u kontejner, pa sam odrastao u sirotištu. Celo detinjstvo sam davio sitne životinje, sve dok nisam jednom zadavio i svog drugara. Sirotište je, pa i nisu digli veliku frku oko toga, ali ja nisam mogao da zaboravim osećaj. Čim sam odrastao, potražio sam svoju majku i zahvalio joj se što me je dovela na ovaj divan svet i pružila detinjstvo puno ljubavi. Davio sam je, ona je padala u nesvest, pa sam je budio, pa davio ponovo i tako cele noći. Kada je već smrad njenog straha i znoja postao prejak, zaklao sam je. Noćio sam pored nje nedelju dana, razgledajući taj brlog u kojem je živela. Ništa pametno niti vredno uspomene nisam pronašao, sve dok nisam naleteo na kovčežić pun okultnih knjiga i spisa. Znate, moja mama je bila jebena lujka, mislim da sam to nasledio od nje. Konstantno sam čuo glasove i video senke koje su me terale da činim loše stvari…’

            Inspektor ga je samo gledao.

            ’Znao sam da bi to bila loša odbrana. Serem, nisam čuo glasove ili video senke, ali poprilično sam ubeđen da nešto nije bilo u redu sa mnom. Nego, gde sam stao. A da, literatura. Veoma me je zaiunteresovala, proučavao sam je godinama. Iznova nešto otkrivao, putovao i pronalazio sve ređe i sve opskurdnije grimoare. Negde u to vreme, u svojim ranim dvadesetim, nekako sam skliznuo u…žrtvovanje. Znate, okultno, krv, moć koju sam već probao, sve je nekako vodilo ka tome. I korak po korak, devica po devica, počeli su da me traže po Francuskoj, da me love u Nemačkoj, pa sam se vratio rodnoj grudi. I tu naša priča počinje. Pokušao sam zaista, da izbacim to zlo iz sebe, ali svi oni demoni u čije ime sam klao, nisu me zaboravili. Došli su da me nadgledaju, čim su osetili da mi snage ponestaje, poslali su Bala kao savetnika i Lilit kao podršku.’

            ’Ko su Bal i Lilit, tvoji saučesnici?’

            ’Bal je bio moj prijatelj sa kojim bih pričao do sitnih sati, raspravljao o filozofiji i religiji. Bio je jedan od lordova, on je i došao da mi pokaže koliko sam im bitan, a vremenom je patronat prešao u blisko prijateljstvo. A Lilit je moja devojka, moja ljubav koja me je grejala noćima i podržavala me u svemu što sam radio. Takođe poklon, ali kakav. Bila je vrela i smela u krevetu, pohotna i nežna istovremeno. Bal je izabrao telo jarca, a Lilit je bila moja slatka mala krmača.’

            ’Čekaj malo…hoćeš da kažeš da si bolesni jebač svinja?’

            ’Ne, ja hoću da kažem da sam svaku noć vodio ljubav sa mojom dragom Lilit koja je igrom slučaja bila u obliku krmače. Verujte mi, i meni je bilo čudno prvih nekoliko puta, ali jednom kada pronađete međusobno zadovoljavajuće položaje…’

            ’Dobro, o zlostavljanju životinja ćemo kasnije. Pričao si o sektaškim obredima i ritualnim ubistvima.’

            ’Znate, kada bih prestao, osećao sam kao da sam sebe iznutra jedem. Neka rupa bi se pojavila u grudima i pritiskala i gušila, sve dok je ne bih nahranio novim mesom. Uvek bih putovao negde sa strane, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija. Nema gde nisam bio i ostavio svoj trag, porodice zavijene u crno i drevne simbole urezane po telu kako bih nevinu dušu poslao u pakao. Ako bih i zabušavao, Bal bi me držao budnim noćima, pretio i škrgutao, a Lilit bi se samo okrenula u krevetu i roktala na mene čim bih joj prišao, nezadovoljna što je ne hranim. Znate, Bal je jeo seno, ali je lilit volela komade butine i malo ljudske slaninice. I tako sam ja shvatio da su me i gurali u to zlo. Bez majčine analne avanture, sirotišta, okultizma, Bala i Lilit, možda bi i bio dobar. Ne varajte se, ja sam znao da sam zao, rođen rđav i loš. A gledao sam mlade kako se šetaju i drže za ruke, kako se ljube i šetaju kučiće. I ja bih to hteo, ali sudbina me je proklela. I tada sam se setio!’

            ’Čega, baš me interesuje?’, rekao je zakolutavši očima.

            ’Sefer Jecira!’

            ’Šta?’

            ’Knjiga Stvaranja, to je deo izvorne Kabale. Ali ne to sranje što ti čitaš…’

            ’Bože moj, naravno da ne.’

            ’…i što može bilo gde da se nađe. Ja sam imao originalne spise. A u njima i ’recept’ za golema.’

            ’Ma nemoj, koja si ti faca.’

            ’Nego šta, hvala. I onda, pre nego što mi Bal pročita misli ili Lilit jebačinom izvuče iz mene, sakrio sam spise u podrum. Tamo sam razbio beton, ali džaba, pošto je ispod bio neki pesak, pa mi se prvi golem rasuo. Onda sam dovukao zemlju, pa zalivao i od blata i malo gline pravio svog golema. Išlo je sporo, pošto sam radio kratko i u tajnosti, pa se i neki korov navatao, ali sam uspeo.’

            ’Izvini sine, šta je golem?’

            ’Jao mene, pa ja sam okružen plebejcima. Golem ti je veštački Jevrej stvoren od blata.’

            ’Što Jevrej?’

            ’Jebem li ga, njihova magija, pa je valjda i golem odmah njihov. Ne znam. Nego, kako sam stvorio golema, tako sam prvo nasamario Bala da siđe u podrum. Pre toga sam, dok je spavao, bacio kletvu na njega, vezao ga za svoje grehove, pa je njegova duša bila povezana sa crnilom moje. Žrtvovao sam ga, zaklavši ga iznad golema, a sa krvlju Bala ulili su se i svi moji grehovi. Ali to je i dalje bila samo krvava zemlja. Ni jedan pošten demon ne bi prihvatio dušu u grumenu zemlje. Pa sam namamio i Lilit, malo sam vrteo pimpek ispred nje, ona kao i uvek kao da ga uhvati, posisa, potrčala i tamad da je prikoljem, pogledam je u oči i vidim ljubav. Pa smo se voleli još jednom. Šapnula mi je da je trudna, da će imati malo čovek-prase bebu. Kaže biće lepo na nju i zlo na mene. Pitao sam je kako zna. Kaže oseća, oseća kako se rita, k’o da traži tartufe. Kaže biće mužjak i zvaće se Pepa. I na trenutak sam pomislio kada bi Pepa prase, demonska čovekolika svinja harala svetom. To je bio plan ove kurve, shvatio sam i izvršio disnator. Plakao sam, ali ona je bila to što mi treba. Sa mojim semenom i bebom u sebi, kao i svo meso što je pojela tokom ovih godina, bila je dovoljno ljudska da zamaskira golema i predstavi ga kao čoveka. Čim se golem probudio, naredio sam mu da se ubije. Skenjao se, ali je poslušao. Demoni su došli po moj deo proklete duše i sa sobom povukli i njihove neuspešne agente nazad u pakao, Bala kroz usta, a Lilit kroz oči. A ja sam dobio novo lice, otiske i novi početak. Ne postoji ništa što bi dokazalo ovu moju priču, a sad ćete i saznati zbog čega.’

Utom su se vrata otvorila i u sobu je ušao drugi, mlađi inspektor i nešto dostavio. Inspektor je gledao.

’Ti si neki šaljivdžija. Podmećeš narodnoj miliciji!’, opalio mu je šamar i mladić je pao sa stolice. Otključao mu je lisice.

’Ustaj! Beži odavde. Videćemo ko će doći po tebe zbog ovog, čim se dogovorimo za šta ćemo da te optužimo. U tvojim godinama da podmećeš lutke i oblačiš ih u svinjsku kožu. Bolesnik nijedan. M’rš napolje!’

Dok je Mirko odvodio besnog i odjednom veoma tihog mladića, inspektor je listao nalaz sa obdukcije gde je velikim slovima pisalo – prijaviti sekretarijatu šalu, glinena lutka podmetnuta da bi se trošilo dragoceno vreme patologa i partijskog druga P.T. Jebeš ga, pomislio je, ja zbog ovog neću najebati. Ovo nije prvi put da je neko tražio, zahtevao ili molio za nezvaničnu izjavu. Inspektor je uvek bio spreman. Odlepio je kasetaš-diktafon koji je držao ispod stola. Premotao je na početak i pustio. Čuo je svoj glas, pa Mirkov, pa opet svoj. Posle njegovog pitanja, umesto mladićevog glasa začuo je smetnje. Premotao je malo, pa pustio. Isto. Samo smetnje. Poludeo je od besa. Uzeo je kasetu i pošao kući. Preslušavao je te noći, iznova i iznova i svaki put kao da je bilo manje buke, sve je jasnije čuo. U početku samo jedva čujne nerazgovetne slogove, da bi već sa sledećim slušanjem razaznao reči, pa rečenice. Uskoro je čuo celu mantru na nekom čudnom, stranom jeziku. U pozadini se čulo groktanje svinja i vrištanje jarčeva, strastvena dahtanja i krkljanje umirućih. Osetio je sve šta je mladić uradio. Raslo je unutar inspektora, grčilo mu i kidalo stomak. Povraćao je narednih nekoliko dana. Bljuvao je žuč i krv i puštao kasetu. Nedelju dana kasnije, dok je ležao katatoničan u bolnici, posetio ga je jedan mladić. Ostavio je cveće i prošaputao inspektoru.

’Bal je uzeo grehove, Lilit je obezbedila meso. Ali sećanja su ostala. Hvala što ste ih preuzeli na sebe i izvinite što ću vas zaboraviti za nekoliko minuta. Znate, čeka me novi život.’

Nežno ga je poljubio u čelo, okrenuo se i otišao.

Marko Trivunčević

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča “Corpus delicti” posebno je izdvojena na konkursu “Priče o telu”)

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.