08 apr CONSOLAMENTUM (PRIČA KOJA SE DOGODILA)    

Jutro je. Okupljamo se u velikom dvorištu tuzlanskih vatrogasaca, u neposrednoj blizini B(osanskog) K(ulturnog) C(entra). Sunce nas grije i to nam, nakon ovog Nuhovog potopa, nimalo ne smeta. Dvije stotina djevojaka i mladića je tu da pomogne. Stojimo u redovima i prijavljujemo se. Upisuju nas u spisak, pokazujemo osobne karte, bilježe se naša zanimanja. Najviše je studenata. Na koncu, sve ovjeravamo potpisima punoljetnih. Čekamo kamione i autobuse koji bi nas trebali voziti nekamo. Mlađa raja je nestrpljiva. Žele isključivo u Maglaj, Doboj, Orašje ili Bijeljinu. Negoduju pri pomisli na rad u gradu. Naravno, godine i adrenalin „čine svoje“ i traže izazov. A Tuzla im nije „zanimljiva“, jer je ovdje koliko-toliko podnošljivo. Goran i ja se šalimo sa ekipom, smirujemo „vatru“ u onima koji gore. To nam je obaveza jer smo, iako 45-ogodišnjaci, svakako među najstarijima. Ima tu poznanika, prijatelja, rođaka, ali i puno nepoznatih. Svi smo nekako ujedinjeni na putu dobrote i to se osjeti.

Odlazimo u Vršane, a potom u Tušanj. Prepoznajem jednog od pacijenata i neke od mojih studenata koji se trude da mi olakšaju posao. Ipak, osjećam da između nas nema razlike. Ovdje, naime, ja nisam njihov ljekar niti predavač nego tek jedan od onih koje je ponovno potaknuti merhamet uz koji smo odgajani doveo u pomoć ljudima kojima je ona prijeko potrebna. Naime, otkopavamo kuću porodice Mulać kojoj se rasjek spustio do sljemena. Ispod nas su prizemlje i dva sprata, iznad nas veliko smeđe grotlo koje se rodilo iz travnjaka i neprijateljski nadvilo nad živote ukućana. Pravimo kanale, odvodimo vodu iz tla koje je na mjestima uistinu „živo blato“. Propadamo, a dvije lijeve čizme br. 43 i 45 nestaju zauvijek u glibu. Na svu sreću, ljudi koji su ih nosili su na vrijeme izvučeni.

Razgovaram sa mladićem koji je iz Bijeljine. Sinoć se posljednji put čuo sa roditeljima koji su, hvala Bogu, bili živi i zdravi. On čisti Tuzlu i to radi bolje nego mi, rođeni Tuzlaci. Nedaleko su moji rođaci, Mostarac koji je zadovoljan što su ukućani kojima pomažemo porijeklom Hercegovci i Tuzlak koji osjeća isto što i Mostarac. Nije im važno što domaćina uopšte nisu poznavali do danas. Pomažem svojim Hercegovcima – šali se prvi otkopavajući prostor koji je do prije dva dana bio prekrasan balkon.

Tu je i djevojka iz Orašja na Savi. I ona radi za Tuzlu, grad u kojem namjerava postati intelektualkom. Sretna je. Sinoć se grupa Tuzlaka probila do njenog Orašja i tamo daju sve od sebe da zaustave Savu. Razgovarala je i o njima čula sve najbolje od svojih sugrađana. Navodno su naši Tuzlaci jutros do 3 sata prkosili rijeci koja je gutala pitomo Orašje.

Ono što me čini spokojnim je elan uz koji rade. Nema teških riječi, nema kletvi, nema defetizma. Sujete nema, niti fušeraja. Svi čestito zapinju da kuću otkinu iz čeljusti nemani koja je naumila da je proguta, ali je ovaj put vjerovatno slomila zube na njihovoj mladosti koja je neda. Iz te iste mladosti i sam crpim snagu za dalje. Ima Bosne – govorim Aneru, Muharemu, Aleksi, Zvjezdanu, Čoli i Rudolfu. Gotovo istovremeno počinje pljusak, a mi završavamo zadnje kanale za danas. Voda se cijedi niz naša lica i ruke. Sakrivamo se od novog proloma oblaka u garaži, zadovoljni što prokopi koje smo stvorili iz ničega „ferceraju“. Poslije peremo čizme i lopate u obližnjoj auto – praonici, tu odmah pored Tušanjskog potoka pa se kroz novonastale lokve prebacujemo sa alatom do autobusa.

Vraćamo se na polazno mjesto, a tamo već čeka grupa dobronamjernika koja će putovati, navodno prema Orašju i Bijeljini. Pozdravljamo se sa njima, predajući im svoje prsluke, čizme i lopate, želeći im sreću i zdravlje. Potom se prljavi, prepuni blatnjavih lica i ruku, vozimo polako ulicama grada koji volimo. Gorana i mene ponovno grije ono Sunce od jutros, ovaj put sa druge strane. Našoj sredovječnosti godi toplina, nema zbora.

Consolamentum – ni sam ne znam zbog čega, prisjetim se riječi koja je podrazumijevala bogumilsku inicijaciju. A oni su smatrali da svaki od njih treba brinuti barem za jednu osobu koja ne može živjeti bez tuđe pomoći.

Iako su prošla stoljeća, ja sam gotovo siguran da sam danas radio sa dvije stotine bogumila.

Autor: dr Omer Ć. Ibrahimagić

Izvor fotografija: google.com

(Priča „Consolamentum (Priča koja se dogodila)“ izdvojena je na konkursu „Promena“).