Čija si, Marina?

Ja sve strahove zaključam u jedan i nazovem ga – samoća. A kome ja, oči moje, mesto tebe sve ovo smem reći?

I priznati da se nalazim posle tebe.

Sa čijeg prozora gledaš u lepote praskozorja, i pod čijim prstima razvezuješ poslednju tračkicu na noćnoj haljini?

Ko ljubi tvoje dlanove i posrtanja dok ja obitavam u samoći?

Koga tim usnama kao krv crvenim, dozivaš u najvećim blagostima?

Ko ti je poriv i čija si strepnja?

Da l’ još ko nad tvojom slikom isplače Nijagaru?

K’o umoran pas što gradom luta, vapim za usnama tvojim.

A svojih se nadanja, kao niko… bojim.. bojim.

Gde počinje stvarnost, kad prestane san?

I čija si zora, dok traje dan?

Moje si juče, a nečije sutra, i to me boli priznajem.

I mračno je, kao oči što su tvoje, i zavijeno poput kose tvoje, al’ samo je tako moje, i samo sam tako ja.

I čini mi se da mnogo je bolje,

da ti kažem sve što znam.

Istina je da si ti jedina laž u koju verujem. I jedina pesma u kojoj nestanem a koju ne sviram. I jedina reč koju teatru ne dozvoljavam jeste tvoje ime, iako želim da ga vrisnem na glas.

Čija si, Marina? Čija si?

Kad nisi moja?

I čije sad lice ljubiš, dok maštaš o nečemu nepojmljivom i nedodirljivom, nečim što te čini srećnim.

Kao mene onda, kada s tobom obilazim, višnjin kutak, u kome potajno sniš svoju slobodu, ne želeći to da priznaš.

Dok ja ljubih tvoju lepotu, ti nestade kao da si vila.

I ostaće, moja reč protiv tvoje, da si moja nekad bila.

Marina.

Moja Marina..

Ko te sad, pokriva dok spavaš?

I čije snove, osmehom čarobnim proganjaš, dok ja želim da godinu prođu kao i lepota tvoja i da mi se vratiš. Na proleće.

Jer ne voliš zimu, kao ni mene, kad si onda moja bila.

Autor: Nemanja Tonić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.