30 jan Čija si, Marina?
Ja sve strahove zaključam u jedan i nazovem ga – samoća. A kome ja, oči moje, mesto tebe sve ovo smem reći?
I priznati da se nalazim posle tebe.
Sa čijeg prozora gledaš u lepote praskozorja, i pod čijim prstima razvezuješ poslednju tračkicu na noćnoj haljini?
Ko ljubi tvoje dlanove i posrtanja dok ja obitavam u samoći?
Koga tim usnama kao krv crvenim, dozivaš u najvećim blagostima?
Ko ti je poriv i čija si strepnja?
Da l’ još ko nad tvojom slikom isplače Nijagaru?
K’o umoran pas što gradom luta, vapim za usnama tvojim.
A svojih se nadanja, kao niko… bojim.. bojim.
Gde počinje stvarnost, kad prestane san?
I čija si zora, dok traje dan?
Moje si juče, a nečije sutra, i to me boli priznajem.
I mračno je, kao oči što su tvoje, i zavijeno poput kose tvoje, al’ samo je tako moje, i samo sam tako ja.
I čini mi se da mnogo je bolje,
da ti kažem sve što znam.
Istina je da si ti jedina laž u koju verujem. I jedina pesma u kojoj nestanem a koju ne sviram. I jedina reč koju teatru ne dozvoljavam jeste tvoje ime, iako želim da ga vrisnem na glas.
Čija si, Marina? Čija si?
Kad nisi moja?
I čije sad lice ljubiš, dok maštaš o nečemu nepojmljivom i nedodirljivom, nečim što te čini srećnim.
Kao mene onda, kada s tobom obilazim, višnjin kutak, u kome potajno sniš svoju slobodu, ne želeći to da priznaš.
Dok ja ljubih tvoju lepotu, ti nestade kao da si vila.
I ostaće, moja reč protiv tvoje, da si moja nekad bila.
Marina.
Moja Marina..
Ko te sad, pokriva dok spavaš?
I čije snove, osmehom čarobnim proganjaš, dok ja želim da godinu prođu kao i lepota tvoja i da mi se vratiš. Na proleće.
Jer ne voliš zimu, kao ni mene, kad si onda moja bila.
Autor: Nemanja Tonić
Sorry, the comment form is closed at this time.