Čežnja

Ušla je u kafić. Zagušljiv vazduh, koji zapravo to i nije bio, već je predstavljao mešavinu dima, oštrih parfema i mirisa kafe, ipak je bio ugodan posle oštrog jesenjeg vetra. Nije stigla ni da pogledom pređe preko mase nepoznatih ljudi, a njegove oči su već pronašla njene. Iščekivao ju je. Pomirena s tim da neće biti vremena da se seti rečenice koju je pripremila da izgovori, prišla mu je.

– Došla si.
–Naravno, dogovorili smo se.
–Naručio sam ti čaj. Zeleni?
–Sećaš se– osmehnula se.
–Kako si?
–Dobro. Nego…hteo sam juče da nešto razgovaramo, ali su bili svi, pa…
–Ovo zvuči ozbiljno– osmehnula se. – Nešto važno se dešava?
–Hteo sam da razgovaramo o nama.
Pogledala ga je uplašeno. Negde u dubini se nadala ovome, ali nije verovala da će se desiti. Bezuspešno se borila da udahne vazduh i opusti se. Nije mogla da progovori.
–Trebalo je ranije da pričamo. Ja nikad nisam bio spreman..a nekako je posle je izgubilo poentu. Ti si otišla, i onda… samo bi komplikovali…
–Stani.
Spustila je ruku na njegovu. Prvi put da je njihov dodir inicirala ona. Gledala je u ruke, ne verujući da je prošlo skoro godinu dana od kada ga je poslednji put dotakla. Nešto od starih osećaja prošlo je kroz nju. Odmakla je ruku. Nije mogla da se sad i sa tim bori. Nastavila je da gleda u sto dok je govorila.
–Znam da nismo pričali. Ja…volela sam te.
Nikad nije zamišljala da će ove reči izgovoriti tako. U njenim fantazijama uvek je to bio šapat dok ju je držao u naručju, ne činjenica o kojoj se govori u pretrpanom kafiću dok se u njenu reči upliće razgovor o jučerašnjoj utakmici sa susednog stola.
Nije znao šta da kaže. Žalost, koju je osetio u prvi mah, ubrzo je zamenila sramota, koju je osećao u celom njenom biću. Nije mogla da ga pogleda. Čak i kada je o svojim osećanjima govorila kao o dalekoj prošlosti na koju on ni sad nije imao pravo, sramila se.
–Pogledaj me.
Podigla je pogled. Nikad nije mogla da kaže koje se boje njegove oči, ma koliko dugo gledala u njih, a, opet, bolje je nego bilo ko mogla da prepozna svaku promenu u njima. Jednostavno, kada bi bila kraj njega okuparao ju je celu. Često se pitala kako je uspevala da govori kraj njega.
–Ja…bilo mi je stalo do tebe. Znaš kakva je moja situacija. Mislim, veruj mi, nisam planirao da se nešto između nas desi. Nisam hteo da te povredim. Sve je to, tako, odjednom…
I dalje ga je nemo gledala.
–Voleo sam i ja tebe.
Bilo joj je žao. Osetila je da može da zaplače. Zbog oboje.
–Kako zvuči lako kada kažu pogrešan trenutak – rekla je, dok su joj se oči polako punile suzama.
–Nemoj, molim te. Ne mogu da ovo uradim ako zaplačeš. Pa, sad je prošlo. Zar ne?
–Da, ali… Zar ti nije žao?
–Znaš da je komplikovanije od toga. Ti si želela da bude drugačije?
–Ne, nikako. Bilo je onako kako je moralo. Ja nisam mogla drugačije. A mislim ni ti.
–Nisam, ali želim da znaš…
–Znam – rekla je i uhvatila ga ponovo za ruku.
–Ne znaš. Nije to. Zaslužuješ da ti kažem. Ja, moram da kažem…nisam hteo da se zaljubim u tebe. Ma nisam ni znao da sam se zaljubio. Toliko sam se borio da ubedim sebe da smo prijatelji. Kad si mi rekla da se viđaš sa onim likom…poludeo sam. I tad sam znao. Izneverio sam nju, želeo tebe, a slomio sebe. Znao sam da nemam prava da bilo šta od tebe tražim, a ..poludeo sam. Ali nije moglo, znaš i sama. Ja imam život i tako mora da bude…
–Nemoj da nastavljaš. Nema potrebe. Znala sam.
–Kako? Ja sam sumnjao u to šta ti osećaš.
–Ne tad. Tada nisam bila sigurna ni u sebe. Posle. Kad sam se isplakala.
–Plakala si?
–Mnogo – osmehnula se. Nije mogla da veruje da tako lako govori o tome. –Kad sam izašla iz tvojih kola i ušla u stan, sela sam na pod i počela da plačem. Bože…uvek sam mislila da su patetični postupci i izjave rezervisani za tinejdžere i loše američke komedije. Nikad tako nisam plakala. Mislila sam da ne mogu da prestanem. Danima sam počinjala da plačem iz čista mira i to bi trajalo… Jedva sam se pribrala. Tek kada je to prošlo, kada sam počela da se prisećam svega, shvatila sam da si i ti nešto osećao.
–Sećaš se onog dodira?
–Sećam se svakog našeg dodira. Ali misliš na poslednji?
–Da, pre nego što si izašla iz kola
Osmehnula se i pogledala u njihove ruke. Prsti su im bili isprepletani. Ni nalik na onaj skriveni dodir. Celo veče su bili u društvu i izigravali prijatelje. Uspela je da odigra ulogu sve dok se nije pronašla na sedištu pored njegovog. I onda taj dodir. Tek tad je shvatila koliko je čeznula. Svet je dobio centar kada je svojim prstima prešao preko njenih.

ceznja-blacksheep.rs
–I danas mi se ponekad, kada se setim svega, čini da mogu da osetim kako me dodiruješ.
–Sećaš se?
–Sve ređe. Najčešće kad nisam ok. Ili noću. A ti?
–Taj dodir mi je sačuvao pamet. Ono veče jedva sam se odvezao kući kad si izašla. Nisam smeo da razmišljam o tome dok nisam legao. Ona je zaspala, a ja sam cele noći bio budan. Noćima nisam spavao, a nigde nisam mogao da se sakrijem. Bila mi je potrebna samoća da odbolujem, a život me je stalno vraćao sebi. Bože…ponekad mi se činilo da sam sve umislio. Da mi nisi uzvratila taj dodir… Nisam mogao da verujem…
–Nisi mogao da veruješ šta smo sebi dozvolili?
–Da.
Osmehnuo se.
–Uvek si znala.
–Naravno. Isti smo. Jedina osoba koja je imala volju jaču od moje.
–Ti si bila jača od nje.
–Da jesam bilo bi među nama nešto više od dodira.
–Misliš da bi dopustila da se to desi?
–Koliko sam verovala sebi, još više sam verovala tebi.
–Ne znam da li bih izdržao da si ostala.
–To sam se i ja često pitala, da li bismo izdržali.
–Mislim da ne. Ludovao sam za tobom. Ne gledaj me tako…dobro, ludovali smo jedno za drugim. Žao mi je ponekad, znaš? Mislim, ne mislim…
–Misliš da nismo pogrešili, ali se pitaš kako bi bilo da smo mogli. Da je bilo drugačija situacija. Znam. Nikad nisam osećala tako nešto. Svaka moja fantazija u poslednjih godinu dana je pripadala tebi. Još uvek si najveća čežnja mog tela.
–Ali ne i ljubav?
–Ne.
–Znači, prebolela si?
–Nisam. Zaboravila sam.
Nije znao kako da nastavi. Stegao joj je prste. Gledao je u prsten koji je nosila. Crveni, njen omiljen. Iste nijanse kao i karmin. I sad ga je imala na sebi. Stajala joj je ta vatrena boja. Viđao je, kasnije, i druge žene kako nose crveni karmin. Delovao je kao da im ne pripada. I uvek bi ga podsetio na nju. Čak i kada mu se činilo da je prestalo da boli. Mesto i vreme nisu igrali nikakvu ulogu, odjednom bi mu se u mislima javila, tako živa, tako strastvena. Celo telo bi mu se u trenutku probudilo, spremno za njen dodir. Trebalo mu je vremena da nauči sebe da u takvim situacijama otrese napatost, da potisne čežnju.
–Da li si dobro?
Njeno pitanje prenelo ga je iz razmišljanja. Pogledao je. Crveni karmin. I dalje ona. Samo ne njegova.
–Jesam. Ne brini. Ne boli više. Samo…
–Šta?
–Drugačije je za tebe. Ja sam već toliko proživeo. I tek sad tebe sreo. Neću sresti drugu takvu.
–Zašto bi? Pa ti već imaš nju.
–Znam. I zahvalan sam na tome. Volim je. Ona je divna. Ali ti si bila TA.
–Zar bi hteo još jednu takvu?
–Voleo bih da nisam znao da postojiš. Voleo bih da mogu da kažem da sve najveće što sam osećao u životu da je bilo njeno. Ti si mlada, ne shvataš kako je…
–Misliš da je meni lako?
–Ne mislim.
–Niko se nije pojavio posle tebe.
–Da, ali ti možeš da se nadaš da ćeš sresti nekog ko će biti ono što sam za tebe bio ja, a onda i sve ono što nisam mogao da budem. Ja nikada neću moći da u njoj pronađem ono što sam pronašao u tebi.
Zaplakala je. Nemo. Konačno je shvatila. Uvek je mislila da je njemu bilo lakše da preboli jer je imao nju. Ona je ta koja je bila sama. Samoća je, odjednom, postala njena sloboda.
–Ne plači. Molim te. Nikad ti ništa nisam tražio. Molim te. Ne plači.
–Neću. Evo, neću. Reci mi, šta da ti kažem.
–Pođi sa mnom.
Pozvao je brzo konobara, ostavivši njenu ruku samo onoliko koliko mu je bilo potrebno da podmiri račun. Povukao je sa sobom i odveo napolje.
–Gde sad živiš?
–U N*** ulici.
Odveo je do svojih kola i otvorio joj vrata. Ništa joj nije bilo jasno, ali je osećala da mu je ovo potrebno. Ćutala je dok su se vozili. Želela je da nešto kaže, da olakša napetost koja je postajala opipljiva, ali svaki put kada bi ga pogledala gledao je pravo ispred sebe. Uskoro su se našli u njenom kraju. Nije joj bilo jasno. Zaustavio se nedaleko od njene zgrade.
–Reci mi.
–Šta?
–Ono što mi nisi rekla kada sam te poslednji put odvezao kući.
Nije je gledao. Ćutala je. Nije joj bilo jasno. Čemu?
–Reci mi.
Nervozno je lupkao prstima desne ruke po butini.
–Volim te.
Okrenuo se. Uzeo je njenu ruku u svoju i pogledao je.
–Volim i ja tebe.
Osmehnuli su se. Bio je to kraj. Ovog puta su sami izabrali kakav će biti. I zaslužili su to.
Shvatila je. Sve je bilo tako pravo, a istovremeno potpuno pogrešno. Ali…bilo je njihovo. Jedino što je moglo da bude. Davno je priznala sebi da jedino što je mogla da primi od njega jeste ljubav. Nije je ukrala od nje, već je probudila neku novu, drugačiju. Sada je to imala. I mogla je da ode.
–Zbogom.
–Zbogom.
Poljubio je dlan ruke koju je držao, kao što je jednom davno to učinio. Uzdahnula je. Nije više mogla da ga pogleda. Izvukla je ruku, okrenula se i otišla. Upalio je auto i krenuo.
Već je bila daleka. Ponovo je postala fantazija. Osmehuo se. Znao je da negde tamo postoji neko ko će, ukoliko zaboravi ko je, moći da ga podseti na to, da mu pomogne da postane bolji. Negde postoji zalog da će možda jednog dana postati ceo. A to je ono što malo ko ima.

Autorka: Tamara Ljujić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.