21 dec ČETIRI ZIDA, TRI MAČKE, DVIJE ŽENE I  JEDNA S(N)AGA

Četrdeset mi je godina, započela je naš razgovor tim riječima i odmah dodala da zna da izgleda starije, zatim me je oštro pogledala. Bio je to prvi i jedini pogled takve vrste koji mi je uputila. Rekoh joj da me je podsjetila na Selimovića i početak njegovog čuvenog romana.Prećutah da smo ista generacija i da se broj godina mjeri na više načina.Ja sam svoje  mjerila brojem novih početaka i bila sam u tom smislu veoma stara. Ponovo sam u nepoznatom gradu u potrazi za novim.

Pronašla sam je, potom dugo molila da pristane da sa mnom razgovara. Rekla sam joj da ja ne postavljam pitanja, i da će mi  ona reći samo ono što bude htjela.Zanimalo je, ko sam ja?I zašto baš ona? I koga, zaboga, zanima žena koju je društvo prvo proglasilo nestalom, a potom  joj  velikodušno priredilo socijalnu sahranu. U kojoj čitulji sam je ponašla? I još mnogo sličnih pitanja mi je uputila prije nego što je odlučila da me primi u svoju trošnu kuću nadomak grada, čije ime, obećala sam joj,  nikada neću napisati velikim slovima.

Četrdest mi je godina, ponovi i nastavi. Ovdje živim dugo, čini mi se. Ne znam čime ljudi u gradu broje vrijeme, bacila sam sve časovnike. Imam samo dan-noć podsjetnike. Odmah sam htjela da joj postavim pitanje kako onda zna koliko ima godina i čime je mjerila broj sopstvenih udisaja. Ali nisam pitala. Obećala sam. Broj njenih godova bio je četiri, a ja sam i dalje ćutala. Imam tri mačke, ponovo je progovorila. Tri mačke, četiri psa, pet koka nosilja i baštu „dva sa dva“. Znam da vas to mnogo ne zanima, ali rekli ste mi da mogu da vam kažem bilo šta. Ne znam koga i bilo šta o meni može da zanima?

Iznenada ustade i razgovor je, slutila sam, bio završen. Molim vas dođite drugi put, sad se već polakao smrkava , a ja nemam svijeće. Dođite danju ili noću kad je mjesečina, govorila mi je.Ustala sam. Držala je čudnu udaljenost između naših tijela, a pogled  vješto skrivala. Imala je dugu kosu vezanu u rep ispod marame. Bila je uredna, kuća je bila čista. Svuda su se nalazile knjige, a na policama je bilo raspareno posuđe.

Volim da kuvam, reče mi. O knjigama  mi ništa nije rekla. Znala je da znam da je pisala i da su je zbog toga prognali . „Strah od smrti je neiscrpna kreacija“, sjetih se jednog  njenog citata. Znala je da znam da su je samozvani gospodari  zemaljskog zakona zbog toga društevno izopštili (da se to zbilo u jednom od prošlih vijekova sigurno bi je i spalili). Znala je da znam sve to, zato je valjda i pričala o mačkama i kuvanju, i zato mi je pretpostavljam na odlasku dalu cedulju na kojoj je krivudavim rukopisom utisnula :

„Trgovina sa Svevišnjim  nije moguća. Zasluge za naše takozvano dobro, ne postoje nigdje osim u našim očekivanjima! Istina ima bezboroj lica, svako od nas ima pravo na svoju boru  na njemu. Sve što su vam rekli o meni istina je, ako u to vjerujete! Vjera je jedina istinska tvorevina, i ubojita i ljekovita!“

Držala sam cedulju na vlažnom dlanu sve dok autobus nije ušao u veliki grad. Bilo je tačno 19 časova, za vozača autobusa važan podatak. Za nju, još jedna noć, za mene još jedan početak.

Autorka: Sanja Radulović

Fotografija: favim.com