30 mar Cesta

Jutro u selu Poljice ništa nije bilo bolje nego predhodno, jer kiša nikako nije prestajala, a sela koja su okolo preživljavala od poljoprivrede, nisu  mogla raditi ništa osim da se ide u selo sa kahve na kahvu. To je prijalo onim ženama, a ljudima nije nimalo to odgovaralo, naviknuti na teški rad na poljima, nisu mogli sjediti i slušati neke tračeve koji su glavni sastojak bosanske kahve. Jedino što im je bilo drago raditi dok je kiša neprestano padala, je odlazak u štalu položiti sijena ovcama i kravama.

Sedam dana nije se ništa radilo, a Omer koji je bio u svojim pedesetim godinama imao je penziju, ali je još uvijek bio fizički stabilan, pa je on odgovarao predsjedniku sela, jer je svake sedmice morao praviti spisak resursa koje svako domaćinstvo ima da bi ga odnio u grad i predao nadležnim organima. Pješke se išlo do grada, a Omer u onih proteklih sedam kišnih dana bio pun negativne energije, trebao je da izađe na planinu pa s planine niz strmo u grad, a mještani su njega zbog kondicije izabrali jer dok je zarađivao za penziju on je morao svaki dan prije zore krenuti u grad na posao pa je mogao da se kreće.

Godine 1930. Omer je  zapisao u svom vlastitom dnevniku da je kupio sebi konja rase „Vranac“, jer su bili oni tada skupi a pogotovo snažni, a oni seoski nisu mogli da iznesu čovjeka na vrh planine, pa su se prvenstveno koristili za poljoprivredu.

Vrijeme se poboljšalo, a Omer je čekao srijedu 27.7.1930. da zađe u selo i da napravi popis resursa. Iako je unazad nekoliko decenija selo bilo slabo naseljeno tada je bilo gusto i imalo je resursa koje bi se u gradu mogli na različite načine iskoristiti, pa je Omer s konjem od kasabe do kasabe išao i pravio popis. Omer je bio snalažljiv čovjek, napravio je spisak svih resursa koje njegovo selo sadrži i imena domaćina, pa je samo u tabeli koju je nacrtao samo pisao brojeve  i to je riješio za dan, da bi sutra prije zore krenuo prema gradu.

Poslije obavljenog posla, krenuo je kući polahko vodeći konja pored sebe seoskim putem, začu se voda na koritu pa odluči da napoji žednu životinju, dok se je konj pojio on je gledao na starog Hasana kako vuče sijeno na granama po putu, pa mu je ono zapinjalo po stranama za ogradu, pa zastane odahne brišući znoj sa čela pa opet, a Omeru odjednom doleti misao da kad sutra bude otišao do grada u opštinu da će im poručiti da ljudima treba pomoć oko urbanizacije da se sredi svaka mahala u selu i da se olakša rad samo mu se to motalo po glavi da im sutra saopšti. Onako ljut  nakon razmišljanja, što nije se ranije gledalo na seljane zovnu Hasana: „Hasane, stani da ti pomognem oko toga sijena“,  Hasan zastade, pa mu se nabraše stari obrazi od smjeha kao dijete kakvo radosno odobri  pogledom i gledajući konja reče u sebi, „Ma shaa Allah“ jer nije imao svoga konja. Školu nije završio u taj vakat samo su četiri razreda bila obavezna, prihoda nije imao nikakvog, a nastavio je samo tradiciju svoje porodice oko pšenice i ostalih potrepština dovoljno za preživljeti. Hasanova porodica kao i ostalih desetak porodica nisu bili imućni pa resurse nisu od njih uzimali. Omer, priveza sijeno užetom, potom za konja pa dade konju da onjuši sečer i konj za njim krenu vukući sav taj teret bez imalo naprezanja, a Hasan sav radostan misleći na svoju kravu kako će imati šta jesti zimi. Poslije završenog posla Hasan reče Omeru da dođe na sijelo, on odbijajući poselami se sa njim i ode hraneći konja kockom da ga zapamti dobro jer mu je prije neki dan stigao od prijašnjeg vlasnika.

Ustao je Omer na vakat, krenuo da obavi Sabah namaz pa poslije će krenuti za grad. Dok je izlazio iz Džamije čuo je lavež pasa, po šumi pa neko zavijanje bilo je to vučje zavijanje a psi su ga ganjali tjerajući ga od stada koja su bila vani preko ljeta. Odluči on da ponese sa sobom pušku, koju mu je otac dobio kao nagradu iz vojske kao visoko odlikovani vojnik, uzjašio je on konja i polahko krenu iz sela prema planini.

Dok je jahao, uživao je, topao vazduh mu je prijao neko vrijeme dok nije počeo da zijeva pa ga san pomalo počeo savladavati, ali mu udar konjskih kopita o kamenje nije dao da zaspi dok nije došao na njive gdje nije bilo kamenja već samo tiho hodanje. Odjednom konj poče se tresti, a Omer dok je tada spavao na konju zubi mu se tukli jedan od drugi dok se ne probudi i vidi da konj ide brzo. Sav izgubljen misleći na to da je imao čvrst san, potraži vodu da se umije, ali ne uspijeva nego smokri butine hladnom vodom i to ga malo probudi i pokuša da uspori konja, ali se ne da usporiti po onim njivama koje su u podnožju planine, kroz vjetar čuo da nešta još ide, onako pred izlazak prvih zraka Sunca, primjeti da idu dva vuka za njim, ali ne mogu da sustignu konja iako nosi na sebi teret.

Omer se dosjeti babine puške, natremice provjeri je l’ mokar barut, pošto je vodu prolio po sebi, nije bio pa je pomalo usporavao konja, da bi imao savršen hitac prema bar jednom vuku, smireno zadrža dah nanišani i opali, a konj još brže krenu, Omer ga uspori koliko god je mogao i najednom čuvši da cvili i ugleda vuka kako se pokušava od boli ujesti za stomak, a drugi kao što je i očekivao pobježe. Tada ga uspon dočeka, pa siđe sa konja i pored sebe do vrha jer je bio umoran od bježanja. Kada se popeo na vrh, pogleda na nebo i vidje da je Sunce na sredini i da je vrijeme za Podne namaz.

Na vrhu planine je bila Džamija i musafirhana veliki objekat, on priveza konja u štalu, i krenu u hamam da se sapere od znoja da bi mogao pristupiti čist namazu. Bila je blagodat to što je na samom vrhu bila voda i što je urađena za javne potrebe, i ona je tu pronađena još za vrijeme Osmanlija, pa su imali i šumu tu blizu od koje su proizveli građu i napravili Džamiju i musafirhanu. Od vrha pa do grada je bila cesta široka skoro tri metra i bilo je lakše se kretati, pa je Omer jahao konja skroz do grada. Došao je do opštine i ulazeći na vrata vidi se neka posmrtnica, ne obazirući se odmah, nego krenu da zatvori vrata i drugi put kad je pogledao, vidi prvo slovo „M“ otvori brzo vrata i ugleda ime svog bivšeg šefa i svog prijatelja Mahira koji je bio do prije sedmicu načelnik.

Ponovo ulazi ne mogavši spriječiti suze, upita prvog prolaznika kojeg je sreo, pa kako je preselio, sazna da je imao srčani udar, i naum pade mu Mahirova čuvena izreka kako radiš na dunjaluku tako ćeš i umrijeti. Bio je dobar čovjek, pa ode do kancelarije pokuca na vrata nazva selam, a tada je bio neki nepoznati načelnik privremeno pa, on odgovori na selam i reče mu načelnik:  „Izvolite, kako Vam možemo pomoći?“, i dok je to govorio Omer mu je vidio nateknute podočnjake, i ocjenio je da je plakao za prijašnjim načelnikom, slika mu nadođe i reče: „Omer, jesi li ti Ibrahim?“, a on zinuo i reče: „Jesam, a Vi ste?“, „Omer, ja sam bio Vašem ocu prijatelj i…“, ne uspjede da kaza ostalo. „A poznajem ja Vas, moj babo, rahmet mu duši, pričao je o Vama i rekao mi je ako ja ikad budem u vlasti da pokrenem pravljenje ceste od Džamije prema Poljicu.“ Omeru oči zarosiše malo od tuge malo od radosti što mu je sve na ruku išlo, jer je imao u planu da samo predloži rad oko sela, ali i to mu je Ibrahim rekao da i to planiraju jer ima puno stanovnika i da je selu potreban put. I tako Omer sav zadovoljan, ode u han da prenoći pa će sutra na Džumu i pa će krenuti prema planini i na vrhu će prenoćiti, i odatle za selo.

Došao je u selo i ona djeca onako trčeći mu u susret ne bi li im dao koji slatkiš ako je kupio, i kupio je i podjelio djeci, jer je bio radostan zbog puta. Otišao je do kuće od seoskog efendije da mu saopšti da će se put početi graditi prema selu i da će biti potrebna sva radna snaga pa ako ko hoće da pomogne neka dođe kod Omera da se potpiše i da to odnese u opštinu da znaju koliko će sa svoje strane obezbijediti radnika. Petak je nastupio i Džuma je započela i efendija je na kraju Hutbe rekao za cestu i da je potrebno radne snage, gotovo svaka kuća je dala po jednog muškarca i bilo ih je oko 130, svi oni žilavi muškarci su bili razumni, jer zimi napada snijeg i bilo je nemoguće kretati se po dubokom snijegu pa su zajedno sa onim radnicima iz opštine prokopali cestu za svega mjesec dana. Kiše su padale oni su radili i mučili se.

Zima je došla i osjetila se olakšica sa konjima su svi sada mogli ići bez obzira koju snagu imao i napravili su  od drveta veliki trokut na vrhu i s vrha se spuštali prema selu praveći prohodnu cestu isto tako su napravili i sa cestom prema gradu.

Prošao je Drugi svjetski rat, a selo nije osjetilo nikakve posljedice, jer su bili prirodno zastićeni, sem što su morali davati svoje konje u vojsku, pa ko ne bude dao konja mogao je otići u zatvor. Najzad Omer se je za vrijeme rata borio za prava svojih seljana, jer su zime bile iste, a koristili su se i za poljoprivredu i oni što su bili prije siromašni, prije nego je cesta prošla, sada su postali imućni, jer su pomalo odvajali i prodavali dio potrepština. Zemlja je za vrijeme rata puno rađala, pa je Omer dogovorio sa vojskom da vrate konje, a oni će njima davati hranu i tako je bilo, a seljanima je bilo sve isto radili su  i nije im bilo žao dati ono što su održavali.

Omer je sjedio na duvnu, gledajući u djecu što se igraju i odluči da ode malo prispati. Ode Omer do kreveta osjeti iznenadan umor. „Godine“, reče on naglas i leže na krevet i zaspa. Prošao je jedan dan, a komšija veli šta li onaj Omer radi, je li mu ko nosio hranu da jede, pa reče svojoj ženi da je Omeru govorio još odavno da se oženi nakon što mu je žena umrla i nije se ni oženio. Zbog dobra koje je donio u selo nosili su mu njegovu omiljenu prohu sa mlijekom da jede, ali tada kada je komšija došao i uporno kucao na vrata, ne otvaraju se i on za kvaku otključana vrata. „Omere“, vikao ga je komšija i tražio po kući ušao je u sobu mu i vidio ga otvorenih očiju i usta kako leži plav na krevetu, komšija pođe plakati, i ponavljajući „Omere, Omere, ode nam i ti.“ Sahrana mu je bila sutra, rodbina mu je bila u gradovima, napisan je jedan članak o njemu samom kao dobrotvoru, došlo je mnoštvo ljudi iz visokog društva na sahranu mu i ukopali su ga u seoskom mezarju, kad se završilo svi govore on je uradio ono, svi su ga se sjećali kao dobrog insana, i svako ga pamti po onome što je radio.

Autor: Almin Ibrišimović

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Cesta“ izdvojena je na konkursu „Promena“).