Češalj

Mama je, sećam se, jednom davno izgubila češalj. Bilo je to onda kad je sama otišla do gradske česme. Češalj je kupila za Ljilju, moju sestru, a meni je kupila knjigu. Knjigu je donela kući, ali češalj nije. Rekla je da joj je torbu oborio dečak koji je jurnuo pored.

 – Mama, naći ću ga ja, ne brini – kažem.

– Idi, Stevo, uči slova. Zar sam ti džaba kupila knjigu?

Knjiga je zapravo bila azbuka, trebalo je da učim slova, jer sam krenuo u prvi razred. Mama polako izađe iz sobe, uzima kutiju konaca i kreće da šije.

Tako smo živeli, od njenih konaca.

Vidim, ne gleda me. Iskradem se iz kuće i uputim ka gradskoj česmi. Okrećem se, svaki kamen zagledam oko česme. Ničeg nema! Vidim da sunce na nebu već polako zalazi, pa krenem kući. Negde na tri kuće od moje sunčevi zraci probijaju se između krovova. Podignem ruku, da zaštitim lice i baš tad, tu na trotoaru, zasvetli nešto. Vidim mlečno beli češalj kako se presijava na suncu. Potrčim, uzmem ga i požurim kući.

Uđem u kuću i ugledam majku kako stvara neku novu haljinu. Priđem joj i bez reči pokažem češalj.

– Našao si ga, mali moj! – pa me zagrli jako.

– Ljiljo, Ljiljo, dođi! – kao da je sad čujem da poziva sestru.

A Ljilja, kad ugleda češalj, cela se ozari.

– Bravo, Stevo! – pomazi me, pa uštine za obraz.

Sećam se, posle su do kasno u noć ona i majka čavrljale o novom češlju, dok su se u mojoj glavi ređala nova slova.

Viktorija Marković

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.