Ja ne znam da li i ti Bos po noćima hodaš; I da li ikada zatražiš cipele U neravninama svog života;   I ne znam da li Preplašen mnom Noću sebe budiš; Niti koliko se tvojih beskoraka vraća Gde krpljena tišina proždire tla Mojih beskoraka.   Ja ne znam kako ti Još nagovaraš svoje osmehe, Najele moje krvi i...

I stiša se kiša, pokrije se na trenutke, Te krenu, ali stanem – čemu ove ruke. Nadjačaju ćutnjom tvog odsustva zvuke Suve su i oči - ali kome, čemu ove ruke. Zavara ih osmeh potekli - U ovu tugu sreću uvuče - Da samoćom ništa nismo stekli, Krenu, ali stanem: kome, čemu...

Sećaš se one noći u tvojim kolima - bilo ih je takvih mnogih, ali nijedna kao baš ta, pregažena našim putem i još netaknutom slutnjom da će nas isti odvesti do raskršća sa kog nećemo krenuti skupa. Ja je se sećam. Sećam je se osećanjima...

  Snažni vetar, sasut pod nedrima neba, terao je trulim putem, neprohodnim, staru koru hleba. Silio se zuvkom, jaukom što zvuke guši, prosuo je tugu, čule su je, pod prosedom glavom, uši. Niz tu rupu malu, utamljenom govorom kose blede, šapnuo je starost, nadogovorio sede -...

Kako je derviš lepa reč. Čak i odstranjena od lepote svega na šta se odnosi - lepa ostaje. Prostire se, otima isposništvu i leže mi pod kore grudi. Pod njima te sreće i sva iseljena iz svog značenja, prosi tvoju ruku na kolenima. Uzvraćaš joj....

Nije kraj kad stojim pod kišom, a ne kisnem, već se u sebi svojom čistom vodom topim. Nije kraj dok vapim za dahom iako ne želim da jutro svane. Niti je kraj na rubu našeg puta. Ni na raskršću kraja nije. Nijedno mesto na kojem...

Zamišljala sam sinoć tvoje oči, ne i svaku noć. Sve češće, nakon tolikog odsustva, preskočim misao o tebi. Bile su vodene, prozirne, ravnodušne - baš kao da se u mojima ogledaju. Zamišljala sam da te još volim, da je ova noć - noć prva u kojoj...

    I doći ću po smrt jednom, iako sam  neuspelo pošao. I znaću da dovoljno živeo nisam. A, poći ću jer živeo jesam. Doći ću nateklih grudi dahom. Disaću kao da poslednji put ne dišem. Srcem ogledeću što je unutar njega - široka polja, po njima rasuta odsustva. Ne poznajem...

Zapalila sam u nepovrat rušeći sve do zadnjeg mosta za sobom. Ne, neću da se vratim. Znala sam to i pre no što sam kročila na primorano tlo. Odlazim pre nego što prošlost sažvaće moju poslednju kost. Odlazim. Ovde, u svačijim očima, se nazire što je...

Nemam dece. Neću ih ni imati. Znam da neću. Ne mogu. Kad mi je lekar saopštio besplodnost - laknulo mi je. Dobila sam time opravdanje za već nepostojeću želju za majčinstvom. Želju konačno spranu i pročišćenu. U moju odbranu stao je neko nepokoriv: činjenica. Dok...